Veoma lijepa i zanimljiva priča nam stiže iz Crne Gore, iz grada Bijelog Polja. Razgovarali smo sa Suzanom Vujošević bivšom fudbalerkom i reprezentativkom Crne Gore.

Suzana Vujošević rođena je 6. avgusta 1990. godine. Karijeru je počela u ŽFK Mašincu iz Niša, gdje je osvojila titulu i učestovala u ligi šampioni. Potom se preselila u ekipu Vlazniju iz Albanije, gdje je igrala dvije sezone i s kojom je također učestvovala u najjačem takmičenju u evropi. Zatim seli se u redove Obilića iz Herceg Novog, a njena posljednja distanca bila je Bosna i Hercegovina, gdje je igrala za ekipu Iskru iz Bugojna u najvišem rangu takmičenja.

Inače bila je reprezentativka Crne Gore i jedno vrijeme kapiten u nacionalnom timu. U 27. godini odlučila je da završi karijeru, te se posvetila trenerskom poslu, pa je danas trener u jednoj školi fudbala, u svom rodnom gradu. Zasto ste se opredjelili da igrate fudbal?

- Kao mala nisam voljela lutke nikako i uvijek sam tražila da mi mama kupi loptu, sve sam se tako igrala sa loptom, a onda sam sa ocem počela gledati Crvenu zvezdu, pa sam tada zavoljela fudbal i sa 5 godina sam pocela da treniram.

Karijeru ste počeli u ŽFK Mašincu iz Niša? Kako je došlo do toga možete li mi opisati i kako ste se osjećali u tom klubu?

- Održavala se Danska škola fudbala od 220 učesnika proglašena sam za najboljeg igrača tada i odma je došao poziv trenera Mašinca, Perice Krstića, gdje sam bila na probi sedam dana, a ubrzo i postala igrač Mašinca. Mogu samo reći da mi je srce puno kada govorim o tom klubu, jer sam s njim prošla mnogo toga, također i mnogo toga osvojila, pa jednom riječju to je bio moj drugi dom.

Vi ste bili kapiten reprezentacije Crne Gore. Kakav je to bio osjećaj i trenutak za vas u nacionalnom timu?

- Pa igrati za nacionalni tim prije svega je velika čast i ponos, tu sve emocije rade nekako i osećaj je izvanredan braniti boje svoje zemlje.

Vaš posljednji klub bio je ŽNK Iskra, kakva je tamo vama bila atmosfera, vaši utisci?

- Da karijeru sam završila u ŽNK Iskra, provela sam godinu dana u zaista lijepom Bugojnu, jednom dobrom klubu koji je u usponu. Atmosfera je bila odlična od trenera do igračica, sve je bilo u najboljem redu, prihvaćena sam odlično, ovom prilikom se zahvaljujem svima u Iskri, a najveću zahvalnost dugujem trenerici Elmi Basari. Nadam se da će ekipa Iskra biti šampion Premijer ženske lige jednoga dana.

Vi ste imali priliku da igrate i u ekipi Vlazniji koja je redovni učesnik lige šampiona. Možete li mi reći, kakva je razlika kada uporedite najviši rang takmičenja u Bosni i Hercegovini i u Albaniji?

- U Vlazniji sam igrala sjajne dvije godine, te ligu šampiona s njima. Pa liga je slabija dosta nego u Bosni i Hercegovini, sve je drugačije, mentalitet ljudi i sama igra baš se dosta razlikuje, u Bosni i Hercegovini se igra dosta jak fudbal.

Vi ste danas treneru u vašem rodnom gradu. Kao trener u školi fudbala, da li ima zainteresovanih djevojčica, pa i dječaka? Koliko vam je važno kako se oni ponašaju na treningu?

- Pa ja volim da radim sa djecom i to me ispunjava, zapravo oduvijek sam maštala kada završim karijeru da jednoga dana radim sa djecom. Pa viši odaziv je dječaka gdje je to sasvim normalno, naravno ima i djevojčica, ali i to nista ne zaostaje za muškarcima što se tiče rada.

Za kraj, imate li neku preporuku za još brži razvoj ženskog fudbala na našim prostorima?

- Samo malo više pažnje od ljudi koji treba da vide neke stvari, kada imaš podršku od vrhovnih onda sve lakše ide, pa i sam razvoj ženskog fudbala.