-Eto, tako mi je, “jedem” se zbog rukometa i Borca – zbori Miroslav Miro Bjelić u kafiću kod Milenka, na Obilićevu, u društvu Tihe, Zije i Šome, s kojima svakodnevno druguje, pješačeći dnevno po tri-četiri kilometra.

Gazi 76. godinu, od toga je za Rukometni klub Borac vezan ravno šest decenija, svrstavši se tako u legende Borca i galeriju “rukometnih anđela”.

Danas je znani kritičar i polemičar, između ostalog i na “Ćosinom sajtu”, buntovnik s razlogom i ništa manje bez razloga, ne govori s “pola grada”, ona druga polovina cijeni i poštuje njegovu direktnost bez uvijanja i pardona.

Ne čini to on zbog sebe da bi uljepšao svoje rukometne godine, već zbog Borca, uvjeren da klub njegovog života uvijek mora bolje, a da mu on želi bezgranično dobro!

Život, opet, govori da na surog orla, kad poleti u visine, pucaju svi lovci ovog svijeta, gađajući samog Boga!
Bilo kako bilo, Miro je nešto posebno, originalno i prepoznatljivo, voljeli ga ili ga kudili, takav je kakav je…

Ni između nas dvojice ljubav uvijek nije “cvjetala”, više iod deset godina bili smo “bez riječi i pogleda”, tek igrom slučaja pomirio nas je potpredsjednik Borca Marinko Umičević, ali i danas, nerijetko, jedan vidi “čašu punu dopola”, a drugi tu istu čašu “praznu otpola”.

Pamtim Miroslava Miru Bjelića “u slikama” kao gologuzana, kad me je sestra Gordana šetala Gospodskom ulicom, u kojoj sam rođen, Miro joj pravio društvo, a njih dvoje se gledali onako kako se gledaju desetogodišnjaci s posebnim simpatijama.

Kasnije, zajedno sa Miloradom Karalićem, bio je idol mejdanskoj dječurliji, predvodio ju je već čuveni centarfor fudbalskog Borca Pašo Bećirbašić, među njima ja, dok je Miro na šljakastom terenu Stadiona sportskih igara izvodio bravure s Jerkom Karadžom, a kasnije možda još i uspješnije s Nebojšom Popovićem, njih trojica su i izmislili “cepelin”.

Sjajnu igračku karijeru okončao je u “Boriku” 11. aprila 1976. godine, titulom prvaka Evrope, osvojivši ta ista njegova generacija godinu dana ranije vicešampionski trofej Starog kontinenta. Za Borac je odigrao blizu 300 utakmica i postigao otprilike tri puta toliko golova, osvojio deset trofeja u šampionatu i Kupu Jugoslavije; kao funkcioner okitio se Kupom IHF, polufinalom Kupa kupova Evrope, pobjedama i trofejima na najjačim svjetskim turnirima.

Nikad nije bio reprezentativac Jugoslavije, a zvao ga je Ivan Snoj, tada savezni kapiten, on je bio “rukometni romantičar” i pripadao samo svom Borcu. Ne žali zbog toga.
I tako!

Osvrni se s ponosom Miroslave Miro Bjeliću, imaš i rašta, ali ne zaboravi, bez obzira što će to kod tebe ići teško, da je uvijek najveća pobjeda i u životu i u sportu – pobijediti samog sebe.

U uvjerenju da će Borac i Banjaluka znati da obilježe tvojih šest decenija pripadanja Borcu i rukometu, jer one su nesporne ma kako neko sve to gledao, u produkciji RMD snimljen je i film o Mirinim zlatnim godinama koji će biti emitovan tokom ove nedjelje na svim regionalnim televizijama. 

Kantar mjeri kako mu savjest naredi.