U posljednjih stotinu godina, banjalučki fudbal nije bio jadniji i čemerniji nego što je danas, ma kako oporo zvučala ova ocjena!
Kako, opet, dokazati negativnu tvrdnju – odbranom po svaku cijenu, ili činjenicama koje vode do istine?!
Odrednica mi je 1919. godina i rođenje Sportskog kluba Krajišnik, koji je bio vodeći kolektiv ovog dijela Balkana, pogotovo Vrbaske banovine, sa svojim vedetama Bojerom, Misaljevićem, Jovićem, braćom Podgornik, Novakovićem, Mastelom… a sa svojim najvećim rivalom RSK Borac, osnovanim sedam godina kasnije, sve do Drugog svjetskog rata stvarali su istinsko sportsko (nažalost, i političko!) rivalstvo u cijeloj Banovini. Krajišnik je, na svom stadionu “Bana Bogoljuba Kujundžića” (danas Gradski stadion!), dočekivao čuvene klubove poput LASK-a iz Linca, beogradske velikane BSK i Jugoslaviju, nadaleko znani zagrebački Građanski… fudbal je u Banjaluci bio prvorazredna zabava, ali i dio javnog i kulturnog života. 
Dolazeći strašni rat prvo je s lica zemlje zbrisao Krajišnika, Borac je prestao s radom, favorizovani su klubovi isključivo nacionalno-šovinističkog opredjeljenja, fudbal je postao “strašna politika”, a prestao biti lijepa igra. 
Nakon 1945. godine život se u gradu na Vrbasu s krvavim ožiljcima vraćao, Borac je postao vodeći klub, Krajišnik nije obnovljen. Istu presudu kao ustaše, izrekli su mu i komunisti, označavajući ga kao velikosrpski klub, što je bila notorna neistina. U Krajišniku su igrali najbolji fudbaleri, a među njima je bilo najmanje Srba! Ali, presuda je presuda, da je nije bilo Krajišnik bi ove godine obilježio “Dijamantski jubilej” - vijek postojanja. 
Život, makar bio i nerazuman, nikome ništa ne prašta, i nikoga ni za šta ne čeka, Krajišnik je nestao, Borac ostao!
Počela je fudbalska obnova “tamo preko Vrbasa” formiran je Naprijed 1951. godine, godinu dana kasnije obnovljen BSK, Željezničar se pridružio tom društvu, a Borac postao lučonoša banjalučkog sporta. Godinama će najtalentovaniji igrači iz BSK-a i Naprijeda prelaziti u Borac, lista je preduga: Krivokuća, Vuković, Sombolac, Fazlić, O. Jusić, E. Jusić, Bećirbašić, Ibrahimbegović, Malbašić, Špica… izrastao je moćan klub.
Tako je Borac, sedamdesetih godina 20. vijeka, i kasnije, bio klub evropskog rejtinga, pobjeđujući Rimelanž, Anderleht, Metalist, Vašutaš, Fođu, Makabi Haifu… osvojivši Srednjoevropski i Kup Jugoslavije, prije toga Tomo Knez i Velimir Sombolac su sa reprezentacijom Jugoslavije u Rimu 1960. godine bili olimpijski pobjednici.
A danas?
Borac igra u Prvoj ligi Republike Srpske, vodeći je, izvjestan je povratak u Premijer ligu BiH, ali blijeda su mu izdanja, nema istinskih asova, stadion zjapi prazan bez navijača, tek nekoliko stotina ljudi na utakmicama. Naprijed i BSK, svojevremeno rasadnici najtalentovanijih mladih fudbalera, čije je mečeve, nekada, u Krajiškoj zonskoj ligi gledalo po nekoliko hiljada ljudi, zauzimaju posljednja dva mjesta u četvrtom rangu takmičenja, gleda ih po pedesetak “duša”. Privatne, ili poluprivatne “škole fudbala”, postale su same sebi svrha. Krupa se, izgleda, umorila, u mnogim dobrim namjerama, ostala je bez podrške; tek mladost Željezničara s Predgrađa ostaje kao nada.
Kakva je, onda, budućnost banjalučkog fudbala pitam ja vas, ali i sve nas?!
Biće bolje neko viče, a na papiru mrtvo slovo!