Svakom treneru je teško, a i mnogo rizikuje, kada upadne u svlačionicu koja nije “njegova”! Upravo se to dogodilo Vuletu Trivunoviću u Rudar Prijedoru, dokazanom igraču i treneru, ovenčanom trofejima i fudbalskom karijerom za ponos.

Često čujem “na kafi” u banjalučkim kafićima koju pijem s prijateljima: “fudbal je najmanje poštena igra!” Izgleda da je baš tako. I umesto da otkrijemo kako nam je fudbal postao nepošten, sve više negujemo nečistotu koja se pojavila, pa se pitamo – može li gore? Bolje je da đav’la ne izazivamo!

Bojan Krulj odstupio je sa pozicije šefa stručnog štaba “rudara” sa Sane kada je bio prvi na tabeli. Ne bez razloga! (Pred)osetio je mladi stručnjak iz Beograda da nešto ne valja niti štima, otišao je uzdignuta čela, nasledio ga je “dežurni vatrogasac” u klubu Srđan Marjanović čija se dijagnoza - “sami smo sebi najveći neprijatelji” ispostavila kao tačna! Vule Trivunović je dolaskom u Rudar Prijedor pokazao dobre namere, želju da pomogne, čuvenom klubu vrati slavu… Bočni vetrovi koje proizvodi ventilator “pete kolone” (što nije ništa neobično za FK Rudar Prijedor) započeli su demontažu još jedne pozitivne ideje.

Nekada ljubijski, danas prijedorski Rudar (nastao 1992. godine integracijom sa OFK Prijedorom) od svih klubova u Republici Srpskoj (ako izuzmemo povlašćeni banjalučki Borac) ima, možda, najbolje preduslove da izraste u istinski evropski brend i ambasadora srpskog entiteta u BiH. Na startu svake sezone Prijedorčani imaju zagarantovan novac o kojem mnogi klubovi mogu samo da maštaju i sanjaju, sjajnu infrastrukturu i kapacitete, logistiku “malih” sponzora i prijatelja. Ali nikako da stigne na zelenu granu.

Tri glavna sponzora: Arcelor mital, RŽR Ljubija i Grad Prijedor putem svojih izaslanika u mnogim klupskim upravama su vodili i vode Rudar Prijedor. Kako? Pa vidi se! Ne kaže se džaba – mnogo otaca, deca kilava.

Jednostavno, klubu nedostaje “gazda”, da posluje racionalno, da ima sportske vizije, da se posveti opštem, a ne ličnom interesu. Minulih godina i decenija svakakvi likovi defilovali su klupskim strukturama, nanoseći, svojim neznanjem, nestručnošću, indolentnišću, lijenošću, bezidejnošću… više štete nego koristi klubu. 

Jedini koji su uspeli da probude sve strukture u Rudaru i Gradu Prijedoru bila su dva šampionska trenera – Darko Nestorović, u dva navrata 2009. i 2015. godine i Boris Savić 2021. Tada su osvojene titule u Republici Srpskoj čije pečate su udarila upravo ova dva stručnjaka, a još su upisani Zoran Bujić i Marko Tešić, kao njihovi naslednici na nadogradnji zdravorezonskih temelja.

FK Rudar Prijedor se zbunjujuće ponovo nalazi na raskrsnici svog bitisanja sa jasno izraženom željom da se izdigne iznad prosečne fudbalske žabokrečine, ali i dugom tradicijom uživanja u njoj. Istinski kapetani se dokazuju na valovitom, a ne mirnom moru, na njemu uljuljkano spavaju ponosni na svoje činove.

Koji će put klub slavne tradicije, osnovan 1928. godine, da izabre teško je prognozirati jer u Rudar prijedoru, kao usostalom i našem celikupnom društvu, sve je nepredvidivo i nejasno. Samo se ničemu ne treba čuditi, a posebno ne iščuđavati.
Vule Trivunović ima kapacitet da nasledi Nestorovića i Savića, ali nema podršku jer njegov dolazak u grad na Sani se posmatra, isključivo, kao nastavak tradicionalnog animoziteta dva krajiška grada, Banjaluke i Prijedora. 

Klasična zamena teza!

Mangupe u vlastitim redovima niko ne broji, dobro su se maskirali, i podmeću kukavičja jaja…