Kao mlad novinar malo sam istraživao, zanimao me jastuk sadašnjosti, baziran na guščijem perju, da ne potonem sa olovom prošlosti, već da odlepršam na krilima budućnosti, u bolji život.

Ali...

Nema kuće, zidova ni krova bez čvrstog i jasnog temelja. Svugdje u svijetu temelj se naziva prošlost. Balkan je, svjesno ili ne, opterećen tim temeljom, kao glavnom omčom šta je kome i gdje uradio. Da se ne zaboravi.

Tjeraju nas da opstanemo i ostanemo u Evropskoj uniji u koju tek treba da kročimo, a nismo mogli da istrajemo u mnogo snažnijoj i jačoj Jugoslaviji.

A zna se ko je volio, želio i napravio Jugoslaviju.

- Slavko, znaš li ti kako je Kiza Milinković igrao fudbal? Taj je razbijao! I na terenu i van njega – zvao me je moj stariji kolega Tomo Marić poslije sramotnog prekida finalne utakmice Kupa Srbije između Partizana i Vojvodine.

Nastavlja moj nekadašnji sugrađanin s Obilićeva:

- Onako ljepuškast i stasit, produhovljen, shvatio je sve životne zamke i odlučio – to sam ja! Opravdavam ga jer znam o kakvom se karakteru radi. Burazeru, kada su ječale granate koridorom, tražili glavi mjesta, mi strijepili kako ćemo kući, taj isti Kiza izašao je pred sve nas i saigrače i rekao:

„Igramo za Borac i Banjaluku i red je, a i ljudskost, da bar jednom odemo tamo i podijelimo svu radost s narodom da nas ljudi osjete i da znaju da igramo za Borac i njihov grad! – ispovidio mi se kolega Marić.

Uh, kako to u današnjosti prolazi olako, a u devedesetim godinama prošlog vijeka to je bila, više nego hrabrost. Neko bi rekao čak i ludost!

Ali, to je naš Kiza, Zoran Milinković, nikada nije zaboravio ni Borac ni Banjaluku!

Prvog juna 2011. godine u „Glasu Srpske“ izašao je intervju pod naslovom: „Obraduje me svaki poziv iz Banjaluke“.

Podsjetio sam Kizu na poziv iz Borca da bude šef stručnog štaba, malo je nedostajalo da dođe u predgrađe „svog grada“ kojeg je volio, i danas ga voli i čije je boje branio u najtežim trenucima. Loptom i pojavom!

Odlomak iz intervjua Kize Milinkovića u „glasu Srpske“:

„...GLAS: Banjaluka je dobila šampiona, da li ćete doći u Srpsku bar kao gost na evropskoj utakmici?

MILINKOVIĆ: Borcu čestitam na osvojenoj šampionskoj tituli i voleo bih da Banjalučani nastave konstantno da igraju u Evropi i osvajaju trofeje. Ovim putem poželeo bih sve najbolje i klubu i Banjalučanima i Republici Srpskoj koji su mi izuzetno dragi zbog mnogih stvari, a već sam rekao da imam veliki broj prijatelja s kojima sam u stalnim kontaktima. Uvek ću srcem biti uz Borac i Srpsku.

GLAS: S kim ste u kontaktu od bivših saigrača iz Borca?

MILINKOVIĆ: Čujem se sa Vinkom Marinovićem, Darkom Ljubojevićem, Slobodan Milovanović je moj kum. S njima stalno pričam o fudbalu i Borcu, Banjaluci... Borac kao klub mi je uvek bio drag, tako je i sada. Radovao sam se kao nikad kad je osvojena titula, a pre toga i Kup BiH na "Grbavici".

GLAS: Prije nekoliko sezona bili ste kandidat za klupu FK Laktaši, tadašnjeg premijerligaša?

MILINKOVIĆ: Bilo je razgovora, ali do tog dogovora nije došlo. Kažem da svaki poziv iz Republike Srpske u meni budi emocije i raspoloženje. Ko zna u budućnosti... Krajiški narod mi je izuzetno drag, ima nešto posebno...“

Čovjek je uvijek čovjek, nije presedan. Možda u današnjem slučaju srpskog fudbala izgleda tako, ali Kiza je zaslužio da se trpi i da mu se vjeruje.

U Spartaku je ostavio trag, u Vojvodini više od traga, nisu se poklopile kockice, kao „umrli“ Partizanovac sada mu „prišivaju“ da je „Novosađanin“, a rođen u Beogradu, zakleo se za Borac i Banjaluku. Svjesno!

Moj prvi urednik, koji je imao malo uticaja na mene jer je brzo smijenjen po mom dolasku u „Glas Srpski“, Darko Grabovac mi je rekao:

- Razgovarao si sa Milinkovićem, donijeću ti sliku Borca iz 1993. godine da je objaviš. I stvarno, skenirao sam sliku Borca s grbom štita, kao klupski znak Obilića, neko je to danas namjerno sakrio...

Opet zapisano u „Glasu Srpske“, kao anterfile:

„...Zoran Milinković je bio član Borca 1993. godine kada je klub igrao u SR Jugoslaviji, a domaćin bio u Baču, Kostolcu i Beogradu.

U tom vremenu prvi tim banjalučkog kluba su činili: Vinko Marinović, Veselin Kovačević, Ranko Popović, Zoran Milinković, Saša Ilić, kapiten Goran Đukić, Slaviša Čula, Milorad Vranješ, Nenad Nonković, Zoran Jovičić, Dragan Miletović...“

Imamo mi svoga posla i opterećeni smo onim što će biti. Sadašnjost hoćemo da preskočimo, a prošlosti se ponekad sjetimo kao lijepe.

Zato smo i zalutali.

Zoran Kiza Milinković nije slučajno jedan od najboljih stručnjaka u Srbiji, zato što je prošao sve za razliku od nekih...

A najmanje je onaj koji radi protiv Partizana jer je u duši „Grobar“ i na terenu pobjednik!

Čak i kada gubi!

Zoran Kiza Milinković nije čovjek – već ljudina na kvadrat!

To se zove Božija priča...

Osvjedočeno!

Preuzeto sa sportlive.ba, autor Slavko BASARA,

tekst objavljen u oktobru 2014. godine

Zoran Milinković