Tročlano Predsedništvo Fudbalskog saveza BiH srušeno je 2011. godine s ciljem centralizacije fudbala u “Zemlji dva entiteta i tri naroda”, mimo Dejtonskog sporazuma, i davanja apsolutne vlasti i moći odlučivanja Sarajevu, pod izgovorom da će sve jednostavnije funkcionisati i biti smanjenj kriminal.
Najbolji dokaz o suštini rušenja tela koje je garantovalo trojni paritet u FS BiH, a ustvari je to bio “probni balon” da se po formuli fudbala skroji i društvo u BiH, stigao je pre nekoliko dana. Za razliku od državnog tročlanog Predsedništva koje je povodom smrti Kofija Anana bilo neusaglašeno, ne dozvoljavajući centralizaciju i samovolju jednog – muslimanskog – člana, dotle u Fudbalskom savezu BiH sve prolazi bez stava i glasa Republike Srpske.
Predsednik zajedničkog Saveza, sastavljenog od fudbalskih organizacija dva entiteta, Elvedin Begić uputio je u sedište Evropske fudbalske federacije, na adresu generalnog sekretara Teodora Teodoridisa, pismo podrške kandidaturi Slovenca Aleksandra Čeferina za drugi predsednički mandat u UEFA. Dakle, od Fudbalskog saveza Republike Srpske ni traga ni glasa, ni zajedničkog stava, ni konsultacije, ni poštovanja partnerskih odnosa, već prosto pokazivanje dominacije.
Begićev pismeni akt neukusnog dodvoravanja poslan u Nion jasno stavlja do znanja ko je “gazda”, ko “vedri i oblači”, a ko je daleko na marginama zbivanja, sa delegatima u organima i telima koje zanimaju samo “debela hladovina” i lični interesi! Suština rušenja Tročlanog Predsedništva FS BiH je ogoljena i jasno je vidi svako onaj ko to hoće i želi.
Ne kažemo da bi stav Fudbalskog saveza Republike Srpske bio drugačiji od stava Elvedina Begića, ali bi u drugačijim odnosima i slučaju, u Nionu jasno i videli i znali da fudbalska Republika Srpska, pre svega, postoji, a onda i da ima stav. Ovako, Republika Srpska ostaje u dubokom ambisu fudbalske diplomatije, na udaljenoj periferiji svih savremenih zbivanja i fudbalskih tokova, minimizirana i degradirana, nesposobna i nemoćna da kao jedan od dva konstitutivna elementa, zagarantovan Dejtonskim sporazumom, stane na svoje mesto koje joj pripada i dobije samo ono što je njeno.
Niko od odgovornih iz FS Republike Srpske, kada su izgubili svog člana Predsedništva i telo koje je garantovalo objektivnost, decentralizaciju, nemogućnost majorizacije i poštovanje interesa svih, nije posegao za moralnim činom – odlaskom, odnosno ostavkom. Prošlo je sedam godina, uglavnom isti ljudi su na istim, ili sličnim pozicijama, a u međuvremenu postali su saučesnici i partneri onima koji u Sarajevu žele i zagovaraju ukidanje, kako Fudbalskog saveza sa sedištem u Banjaluci, tako i same Republike Srpske.
Svaka vlast je slatka i sa nje niko dobrovoljno ne silazi. Ona sa sobom nosi niz povlašćenja i društveni imunitet. Moral je samo jedan, a nemorala hiljadu. Koga još briga za to što se fudbalski glas Republike Srpske ne čuje niti bilo gde vidi postojanje Saveza koji je nekada imao sve odlike stalne članice UEFA i FIFA? FSRS sa više od 25.000 registrovanih fudbalera i 350 klubova postao je od nekadašnjeg autoriteta samo fikcija. Uspeh za njegove čelnike je nemo sedenje u sarajevskim restoranima u blizini predsednika UEFA, baš kao što bosonogi mladići maštaju da se jednog dana uslikaju sa Mesijem ili Kristijanom Ronaldom za uspomenu. Karakteristike, ali i cena nelogične koalicije i neprirodnog partnerstva. Lični interes je ispred opšteg, a svaki trag najjasnije se vidi kada sneg prekrije breg.
Ti tragovi su precizno i pokazali da je fudbalska Republika Srpska, sa prosjačkim štapom, navedena na puteve nemorala, popločane licemerstvom i osnovom nekulture, koji vode direktno ka gubilištu!