Modriča, Banjaluka, 30. septembar 2007. godine umro Milan Jelić; onda, kada je to bilo, u naredna dva-tri sata zovu: Miljan Miljanić, Dragan Džajić, Ivan Ćurković, njegovim posredstvom Mišel Platini, posredstvom prijatelja Janka, Florijan Albert, Žarko Zečević, Zdravko Mamić, Josip Katalinski, Safet Sušić, Vlatko Marković, naši ljudi okupljeni oko Real Madrida, zajedno sa Amarom Amansijom, svih se više i ne sjećam, jedno pitanje i isti takav muk:

-Bože, je li to istina?!

Čuješ li nas, predsjedniče Milane Jeliću?!

Prijatelju, druže, brate, sine… Dušo moja, oče moj, najdraži moj… supruga Milica, sin Petar, majka Toda, braća Slavko, Dragoljub, Kosta, Ljiljan i Marijan, sestre Anđelija i Branka… 

Joooj, što život može da složi priču, velike riječi postaju beznačajne i izgube smisao, sve što što čovjek kaže gubi se u vjetru, odlazi i nestaje, kao da nije bilo, a bilo je!

-Osjećam potrebu, a to je moja i civizacijska obaveza, da posthumnu zahvalim doktoru Milanu Jeliću na njegovoj predanosti i radu i uspješnom obavljanju fukkcije predsjednika Republike Srpske. Njegov program biće čvrsta osnova i mog programa. Sve to me obavezuje da uložim sve svoje znanje, iskustvo, upornost i dobre namjere da zajednički učinimo Republiku Srpsku snažnijom, boljom i perspektivnijom – istakao je Rajko Kuzmano vić, u svom prvom obraćanju javnosti kao predsjednik Republike Srpske, 28. decembra 2007. godine.

Milan Jelić, predsjednik Republike Srpske, rođen 1956. godine, iznenada je preminuo od srčanog udara, u nedjelju, 30. septembra 2007. godine, na stadionu u Modriči, dok se rekreirao nakon napornih predsjedničkih obaveza.

Banjaluka u šoku, Republika Srpska takođe, vijest o smrti svog predsjednika primila je s nevjericom.

Spustila se baš tamna noć, teška kao olovni svod, a Srbi svode tragičan račun. 

Milan Jelić je – poslije Kralja Petra Prvog Karađorđevića i Nikole Pašića, te Vojvoda Radomira Putnika, Živojina Mišića, Stepe Stepanovića i Petra Bojovića prvi srpski najviši političar i vojskovođa, u gotovo cijelom vijeku, koji je umro prirodnom smrću. Svi prije njega imali su tragične i neslavne krajeve: na Aleksandra Karađorđevića izvršen je atentat u Marselju, u Francuskoj; tragično su završili u Drugom svjetskom ratu Kralj Petar drugi Karađorđević, nije mogao da se vrati u Jugoslaviju i umro je, ostavljen i napušten od svih, u 48. godini u Americi; još ranije zločin kuma protiv kuma, Karađorđe, Vujica i Obrenović, pa nestanak dinastije Obrenović, onda ona teška i tragična vremena: Slobodan Milošević umro u Hagu, Zoran Đinđić mučki ubijen u po Beograda, slično i Ivan Stambolić; Radovan Karadžić robuje u Hagu, tamo je bila i Biljana Plavšić, robijala u Švedskoj, tamo je bio i Momčilo Krajišnik, tužna sudbina generala Ratka Mladića; Nikola Poplašen i Mirko Šarović nasilno su smijenjeni sa funkcije predsjednika…

Čovjek je, ipak, ono u šta najiskrenije vjeruje, zar ne predsjednične Milane Jeliću? Zato je samo jedan pravac života – od čovjeka prema čovjeku, sve je onda tvoje: Koprivna, Trebava, Modriča, Subotica, Novi Sad, Beograd, Brisel, London, Tokio, Peking, Teheran, a tek Moskva; tvoji su: Mile, Nešo, Igor, Špiro, Petko, Teša, Brane, Novo, Mrva; tvoji su: Mišel, Alfred, Florijan, Miljan, Panta, Zeka, Džaja; tvoji su: Bobi, Simke, Ćosa, Slađo, Basara, Trki… 

Ko ljude ne sluša, ni čovjek nije, neće ni biti, ma koliko živio! 

Ispred banjalučke Rebrovačke crkve obustavljaju saobraćaj. Silni svijet iz crkvenog dvorišta prelio se na ulicu, zakrčio raskrsnicu. Niko ne protestuje, šta više, vozači ostavljaju automobile i pale svijeće. Voštanice idu od ruke do ruke. Mnogo mladih ljudi. Većini njih što kroz sport, što kroz život, predsjednik Milan Jelić bio je obrazac za mitske poruke kako se radom, časnom borbom i čestitim životom može uspjeti. Širio je optimizam, davao nadu i ulijevao vjeru, da se kroz trnje i nebo može stići do zvijezda.

Mlad čovjek jedino vjeruje onom ko ga nikad nije iznevjerio. 

Hiljade i hiljade svijeća Banjalučani su upalili za pokoj duše svog predsjednika Milana Jelića.

Na ispraćaju, kad je iz Banskog dvora krenuo put Modriče, poručili su: 

-Naše nebo počinje ovdje!

Nada je, oduvijek, san budnog mladog čovjeka.

Joooj, sjetim se tih dana, a duša me boli, eh da je on živ.

Amin.