Minula prijateljska utakmica protiv ljubljanske Olimpije možda nagovještava i novi “pravac djelovanja” banjalučkog Borca, ali koliko to saznanje još više raduje da su nakon godinu dana “Lešinari”, njih pedesetak, ponovo zauzeli svoje mesto na severnoj tribini Gradskog stadiona. I to u punoj opremi: navijački rekviziti, bilo je aplauza, bilo je i skandiranja, sam Gradski stadion, iako ne baš popunjen, izgledao je mnogo bolje nego u minulom vremenu.

Navijačka armija “Lešinari” ispisala je još davno, na brojnim mjestima u Banjaluci, svoju poruku i uopšte filozofiju života mladog čovjeka koji je odrastao uz Vrbas:  “Bog, nebo i Borac!”

Uz svoje trajanje gotovo od jednog vijeka Borac je uvijek bio banjalučka radost i tuga, ushićenje i žalost, ostvarenje mladalačkih snova, uspomena mladalačkog doba s bezbroj doživljaja, jednostavno – sve!

Borac se voli!

Rođeni i prirođeni Banjalučani doživljavaju Borac kao dio grada, ili bolje rečeno kao ljepši, zapravo kao najljepši dio svoje Banjaluke. Sa “Lešinarima” se živi i ozbiljno i neozbiljno, i u kratkim hlačama i s leptir mašnom, i to svi, nema veze gdje su rasli – tamo preko Vrbasa, ili na Jelić polju, Laušu, Rosuljama, Novoj Varoši, Budžaku, Novoseliji, Gornjem Šeheru, Starčevici, Vrbanji, Predgrađu, danas se ti dijelovi grada zovu drugačije: Lazarevo, Obilićevo, Srpske Toplice… Borac u srcu bilo gdje u Krajini!

Lete listovi spomenara i na banjalučkom vjetru, koji ne duva kao beogradska košava, ali koji čuva uspomene na sve i jednu mladost i na svako djetinjstvo. Pripadanje Borcu, traži odgovor na drugo pitanje, prije svega – zašto dobrog čovjeka stvaraju strast i priroda, a ne porijeklo i novac? 

Mladost je vjetar: tamo na istoku, čak kad je danas na sjeveru, niko te ne pita: jesi li pekar ili apotekar, pukovnik ili obični vojnik, gazda ili raja, predsjednik ili čistač kanala, tajkun ili “go k’o miš”, vojvoda ili potrčko, odlikaš ili ponavljač, pijanac ili trezvenjak, pametan ili onaj drugi, lijep ili estetski nedovršen, plavook ili razrok, debeo ili mršav, ćelav ili dugokos, macan ili štrkljo, glavat ili guzat, baja ili mlakonja, oštar ili blag…
Tamo gdje su “Lešinari” svi su vječno srećni ljudi. 

Ne vrijedi ti ni Nobelova nagrada, ni sve nagrade ovog svijeta, ako nisi prošao kod “Lešinara”, onda nisi ništa. Može ti se klanjati cijela planeta, ako te oni “uzmu na zub”, kukala ti majka. Najčešće, ne griješe, u tome i jeste “kvaka”. 

Mladalačka armija sa istoka, bio on i na sjeveru, nikad nije izdala Borac, nikad, a možda ni tad. I u pjesmama i sjećanjima čuva sve njegove sportske junake, ma koje nacije i vjere bili i ma u kojem vremenu igrali, od Milce Novakovića, preko Ace Mastele, Tome Kneza, Velje Sombolca, Ilije Miljuša, Paše Bećirbašića, Brane Krivokuće, Husnije Fazlića, Dragana Marjanovića, Zorana Smileskog, Nenada Gavrilovića, Abida Kovačevića, Olivera Jandića, Vinka Marinovića, Darka Ljubojevića, Darka Maletića, Vladana Grujića, Milorada i Nemanje Bilbije, Stojana i Ognjena Vranješa, sve do današnjih Vladana Danilovića i Demira Jakupovića.

Svega bude u ljudskom životu, pogotovo u mladosti, uspona i padova, pobjeda i poraza, radosti i ljutnje, ali u zdravoj jabuci zdrav je uvijek i crv!
“Lešinari”, dobro došli svojoj kući!