Otvorim  Fejsbuk i ''naletim'' na karikaturu rukometne reprezentacije Jugoslavije, a među njima naravno igrači Metaloplastike, oni sjajni evropski šampioni. Vuja, Mile, Mrkonja, Portner, Bašić, Vuk... Postavio Jasmin Mrkonja...

Uh, kakav je to tim bio, a tek ljudi!!!! Idem iz Sarajeva u Šabac da pratim finale sa timom Vibrzeže iz Gdanjska. Revanš utakmica… 

Igra se u gradu na Savi. Akrediatcije, smještaj u hotel, pa lagano na trening, u dvoranu, čini mi se “Zorka!”. Mala, nekako sitna za gromade ili Šabačke vanzemaljece...

Tako su ih zvali. Na treningu upoznavnje sa igračima, pa onda to sve poprima dimenzije prijateljstva. 

U Šapcu sam tri dana, kud poželim da idem, vode me… Mile Isaković na rasplaganju 24 časa, a igra finale. Mrkonja me vodi kući da upoznam njegovu suprugu Šahzu... Vuja, Vuk,upoznao sam i njihove porodice...

Svi izuzetno gostoprimljivi. Priča se o revanšu, ali ne baš sa velikom euforijom. Sigurni su oni da tutula ostaje, u gradu na Savi. Dogovoreno slavlje, u kafani simpatičnog i veoma obećavajućeg imena - Ludnica...

Idemo na utakmicu. Mi novinari, onako lagano, nogu pred nogu… U društvu sam sa novinarskom i rukometnom legendom Memnunom Idžakovićem. On radi za Oslobođenje, ja za AS… Počela utakmica, Idžaković vodi statistiku, ja sjedim pored njega prekrštenih ruku i gledam utakmcu. Prostreli me pogledom, onako veliki i pita me - A što ti ne vodiš statistiku?

Kažem mu - Uzeću od tebe, meni novina izlazi u srijedu, a utakmica se igra u subotu, naveče. Imam ihaha vremena za pisanje, a mene iskreno najviše interesuje ono nakon utakmice. 

Zato gledam, navijam uživam i radujem se... Nakon 60 minuta rukometne rapsodije, osvojene druge titule šampiona Evrope, pravac Ludnica....I bila je prava, neopisiva...Do jutra!

Slijedi pozdrav sa Vanzemaljcima, pa pravac Sarajevo. Tu je i Milomir Kovačević Strašni, naš fotorepoter. Ima fotografija za monografuju, a ne za dvije strane. 

As priču donio na dvije strane sa ovog susreta. Tiraž razgrabljen... Bio sam ponosan na Strašnog i sebe, napravili smo odličan posao. 

Nakon 20 i više godina, uslijedili su susreti sa Vujom, Miletom, Vukom, Mrkonjom. Sjećanja, lijepa...

Nikada više takva ekpa neće biti na ovim prostorima u rukometu. Igračine, dobri ljudu... Na ponos, one velike Jugoslavije!