Danas se navršilo pet godina od kada nas je napustio Goran Ivanković. Tog 15. avgusta 2012. godine  kolega Nedeljko Lubura mi se javio i rekao: - Izgleda da je Goran umro. Srčani udar.

Nisam  mogao povjerovati, jer smo samo dan raniije bili zajedno. Sva trojica. Nikada nam se nije žalio, na bilo kakve srčane smetnje. Tih dana je išao i na redevne kontrole, a nas je savjetovao da bi trebali i mi. Ništa nije nagovješatavalo njegov prebrzi i prerani odlazak.

Nakon Neđinih riječi pozvao sam Goranov mobilni broj i javo mi se nepoznat glas. Potvrdio je da je Goran preminuo. Otišao je iznenada, I već pet godina je prošlo od tada.

A Neđo i ja na svakoj utakmici Slavije pogledamo prema prostoru po kojem je ''špartao'', sa telefonima u ruikama. Javljao se i znanim i neznanim redakcijama.

Ko je god znao njegov broj i pozvao dobio je izvještaj...Često smo se pitali kako stiže, a znao je u novinarskom zanosu, na onoj istočnoj Slavijinoj tribini da se izgubi među onim borićima.... Takav je bio. Jedan i neponovljiv. Nikada ljut, nikada neraspoložen, nikada zadovljan urađenim...

Uvijek smo se na njega mogli osloniti. I on na nas. Danas možemo samo da se sjećamo jednog dobrog čovjeka, kolege, prijatelja. Naravno i novinara, ali to je zanimanje...Goran je bio naš drug, naš prijatelj, Zbog toga smo srećni da smo ga imali, a beskrajno tužni jer je prerano otišao...

Goran Ivankoviić