BIJELJINA – Branko Lazarević je bio prvi kada je to najteže bilo. Prvi predsednik Fudbalskog saveza Republike Srpske, dao mu je putokaz, zamajac i pokazao kako treba. Zna ovaj fudbalski stvaralac iz Bijeljine da je tih dana, pre 25 godina, bilo teško biti čovek. Rat i bezumlje zveketali su na sve strane. I dok se tragalo za mirom, stvaran je i FS Republike Srpske.
„5.septembar 1992.godine je istorijski dan za naš fudbal. Tada sam ponovio staru kinesku poslovicu: ’Na put od 1.000 kilometara kreće se prvim korakom!’ Stalno to ponavljam. Mi smo tada pružili taj korak i on je danas stabilan. Normalno, fudbal nosi i radosti, tugu i setu. Za ovaj jubilej ne možemo a da se ne setimo dr Milana Jelića, ljudskog dobrice i velikana. Sećam se svih tih ljudi iz tog doba. Svi smo radili i dali doprinos, bili smo jedna porodica. Sve to teče kao i život, nikada te ne mazi, mnogo je iskušenja, izazova. Inače, nisam verovao tih prvih dana da ćemo uspeti. Došli smo u Banja Luku u uniformama i smatrao sam da smo izvršili jedan od ratnih zadataka. Zato se sada sećam svih ljudi, neki nisu među nama. Hteli smo da lopta ne stane. Prvo infrastruktura, pa utakmice, prvi Kup, prvenstvo, reorganizacija fudbala u BiH. Danas smo mi veliki Savez po onom što smo uradili“, rekao je Branko Lazarević.
Njegov prijatelj i bliski saradnik, dr Milan Jelić, pod svojom dirigentskom palicom uspeo je reorganizovati najpopularniji sport u BiH. Naravno, nije mogao sam, ali je bio prvi. Branko Lazarević pamti i to doba. Jer, Jelić je bio alfa i omega fudbala u Republici Srpskoj.
„Kada smo formirali FSRS, Milan Jelić nije bio prisutan. Nije, jer je tutnjio rat u Posavini. I niko od 10 delega ta iz te regije nije mogao doći u Banja Luku. Kada se Jelić prvi put pojavio, odmah se videlo da se radi o po sebnom čoveku, ličnosti kakvih je malo. Jednom u Beogradu, šetajući do ’Madere’ rekao sam mu da bi on trebao biti predsednik FSRS, da ću mu bez po muke to mesto prepustiti. Nisam upoznao čoveka da toliko voli ljude, klubove, svoju Modriču kao on. Nikada nisam prošao kroz Modriču, a da ne obiđem njegovo grobno mesto, upalim sveću“, nastavlja drhtavim glasom Lazarević.
Tako se čuvaju od zaborava pravi prijatelji. Treba reći da FSRS danas ima solidan broj klubova, zavidne infrastrukture su Borac Banja Luka, Alfa Modriča, Leotar, Krupa, Radnik... Dakle, za dve i po decenije je urađeno mnogo. Ipak, utisak je, moglo je i više.
„Tačno! Jesmo mi zamajac i lokomotiva. Međutim, moraju i lokalne zajednice da pomognu svojim klubovima. Međutim, ide sve u pozitivnom pravcu. Ja se sećam Leotara kao igrač, bio je stabilan jugoslovenski drugoligaš. Ima sredina koje su svoje klubove vinuli u visine. Rad će doneti rezultate, samo treba biti uporan“, smatra prvi predsednik FSRS.
Javnost očekuje da ova sportska asocijacija ima više prijatelja. Da su u zapećku odnosi sa FS Srbije, ali i Savezima u regionu i širom Evrope.
„Ne bih želeo da se ograđujem, ali ja u fudbalu nisam tri godine. Još dve godine čekam da rešim status oko penzije. Nisam se snašao u svemu ovom. Mnogo smo uradili zahvaljujući i FS Srbije. Moramo to pamtiti. Od njih smo dobili mnogo dragocenih saveta. Doživljavam Srbiju kao svoju majku, kao stariju sestru. Dakle, mora se saradnja poboljšati sa FS Srbijom, ali i svima drugima“, zaključio je ovaj fudbalski radnik.
Branko Lazarević, prvi predsednik FS Republike Srpske. Prvi kada je to bilo i najteže...
Mile Kovačević i Branko Lazarević