Razrušena Evropa se polako gradi, stvorene su nove sile, a neke su u nastajanju. Polako se kreće ka Hladnom ratu, Berlinskom zidu i novim podjelama, a za njega melanholika i zaljubljenika u Panonsku niziju bilo je puno pobjeda, ali porazi su ono što ga je najviše boljelo.

Foto: fenomeni.me

Čuvena „Zlatna glava“ Mađarske i „Honveda“, kasnije „Barselone“, Šandor Kočiš bio je fudbaler kakav se rijetko rađa. Bilo je svejedno da li puca lijevom ili desnom nogom, a najubitačniji je bio njegov šut glavom. Počeo u „Ferencvarošu“, kasnije prekomandovan u „Honved“ gdje je u 145 utakmica postigao 153 gola. Danas klinci pričaju o nevjerovatnom Kristijanu Ronaldu i njegovoj trci postignutih golova i odigranih utakmica, a to su Mađari imali ’50ih. Nisu oni imali samo njega, tu dodajte Cibora, Budaia, Tota i nevjerovatnog Ferenca Puškaša i dobijate kaznenu ekspediciju ili kako su ih zvali „laku konjicu“. Na Olimpijskim igrama u Helsinkiju su najavili kakva su sila, prošetali se do zlata i red je bio na svjetsku titulu.

I tu su krenuli silovito, Kočiš je do finala postigao 11 golova, od toga četiri Zapadnoj Njemačkoj je u pobjedi od 8:3. Protivnik u finalu je bio isti, a nakon osam minuta golovima Puškaša i Cibora rezultat je bio 2:0, no Nijemci kao Nijemci nisu se predavali. Napravili su veliki preokret i pobjedili sa 3:2. Od tog trenutka kreće raspad „lake konjice“ i mnogo toga se mijenja.

Melanholija je vrsta duševne bolesti kod koje dominiraju osjećanja tuge, potištenosti, bezvoljnosti, hroničnog umora, praznine, bezvrijednosti i grešnosti. A Šandor je u nju upao i zbog tih poraza i zbog stanja u državi i zbog toga što nakon bijega iz svoje ravnice od nekih loših vremena i ljudi nikad više tu ravnicu neće vidjeti.

„Honved“ je bio na svjetskoj turneji i baš tada izbija revolucija u Mađarskoj, gdje je poginulo preko 2000 ljudi, 13.000 je ranjeno, a preko 200.000 je napustilo tu državu. Fudbaleri su iskoristili priliku i ostali su većinom u Španiji i pojačali najjače klubove na Pirinejskom poluostrvu. Puškaš je otišao u „kraljevski kub“, Cibor i Kubala u „Barselonu“, a nakon što je prošla godina suspenzije od saveza i Kočiš je zaigrao za ponos Katalonije. Osvojili su dvije titule prvaka i stigli do finala Kupa šampiona i kao da je sudbina htjela igrali su u Bernu, mjestu „nacionalne tragedije“ za Mađare gdje su izgubili od Nijemaca 3:2. I kao da to nije bilo dovoljno te su Kočiš i njegovi drugovi doživjeli poraz od „Benfike“ istim rezultatom.  Poslije toga malo je igrao za Valensiju, okušao se i kao trener u „Herkulesu“, ali njegova tuga je bila sve veća. To je liječio u kafanama, gdje se danima opijao i palio cigaru jednu za drugom, da bi ubrzo i saznao da ima trombozu, te mu je amputirana noga. Kasnije dobio i rak, pa i leukemiju što više nije mogao da izdrži, te je 22. jula 1979. godine u 49 godini oduzeo sebi život.

Njegovi najbolji prijatelji kažu da je već u prvim danima po dolasku u Barselonu polako pada u melanholiju, željan Budimpešte, čardaša i svog naroda. Tako je nažalost politika upropastila još samo jedan u nizu od ljudskih života, a ovoga put je bila riječ o velikoj „Zlatnoj glavi“, fudbaleru koji je obilježio jedan period svjetskog fudbala i kog su obilježili fudbalski i gubici države.