Napisati knjigu “Roman o rukometu i Prijedoru”, a u njoj ne pomenuti Dimitrija Parliarisa, smatralo bi se kao da se radi o promašenom štivu. Ali, ostalo je zauvijek zapisano u kultnoj knjizi ime prijedorskog dobrotvora i humaniste, čoveka koji je svima bio drag, ali ne u tolikoj mjeri koliko je za drage smatrao bližnje svoje…
U 62. godini, poslije duge i teške bolesti, u prijedorskoj opštoj bolnici preminuo je, kako je volio za sebe da kaže: “posljednji prijedorski grk”.
Dimitrije Parliaris alijas Miki Grk nas je zauvijek napustio, otišao je na put bez povratka, u neki bolji i ljepši svijet nego što je ovaj naš. Sahranjen je danas na Gradskom groblju u Prijedoru uz veliki broj sugrađana koji su došli da se oproste od ljudine.
Životno breme i godine satiru sve, nepravda širi negativnu energiju na koju malo ko može da ogugla i ne reaguje, ponajprije dobre duše i ljudi za koje je ljubav univerzalna vrijednost. Junak naše priče je na ljubav gledao karakterom globalne dobrote, svu svoju, koju je posjedovao, uputio je ka ljudima, koji u najčešćem slučaju nisu imali pozitivne namjere, iako većina nas tu istu prosljeđuje prema najmilijima u porodičnom gnijezdu. 
Miki Grk ostaće zapamćen u Prijedoru kao veliki ljubitelj sporta, strasni navijač, humanitarac kojem nije strano bilo ni da se na dvocifrenom minusu skine go do pasa, a tokom zime i zapliva u pitomoj Sani. Dok ga je snaga držala svi su ga tapšali po ramenima, kada je pao, ostao je prepušten sebi i svojoj sudbini, samo rijetki su mu pružili ruku. Od neiskrenog tapšanja i dalje su ostala ramena da mu bride, s tim je i otišao na onaj svijet.
Iz Grčke, otadžbine svoga oca Hristosa, za vrijeme građanskog rata u BiH u Priejdor i Krajinu je dovukao mnoge humanitarne konvoje, a najzaslužniji je što su Grci bili kršteni kumovi djeci poginulih boraca Vojske Republike Srpske. Majka Radojka je iz Jutrogošte, mjestašceta na regionalnom putu Prijedor – Novi Grad, upoznala se sa mužem koji je, kao grčki pukovnik, u Jugoslaviju stigao 1941. godine da se bori na strani partizanskih jedinica.
Miki Grk je bio naš predvodnik, kao stariji kolega i prijatelj, istinski vođa i autoritet, na antologijskim utakmicama Rudar Prijedora i banjalučkog Borca u finalu Kupa Republike Srpske, pogotovo onoj u Banjaluci kada smo vozom, nas oko 6.000 stiglo na Gradski stadion u Banjaluku, na susret pred 25.000 “duša” samo mjesec dana poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. S njim je napravljena preteča današnje navijačke grupe “Alkohol bojs”, jer je tog decembra 1995. godine, u istoriji Prijedora, za Banjaluku otišla najmasovnija organizovana navijačka grupa. Volio je i rukomet, bio je zaposlen u Sportskoj dvorani “Mladost”, a Rukometni klub Prijedor mu je bio u srcu, baš kao i Fudbalski klub Rudar Prijedor. Družio se i sa kuglašima, atletičarima, padobrancima, šahistima… Učestvovao je skoro 30 radnik akcija i obavljao niz funkcija u sportu i komisijama vezanim za ovu granu ljudskog stvaralaštva. Nije se štedio, posebno je pokazao svoju humanost i plemenito srce kada su krajem 1995. godine redom padale zapadnokrajiške opštine, a Miki Grk gledao u svom Prijedoru svu patnju naroda i nevinih žena i djece, mnogima je davao hljeb u šake na svoj, ljudski način, prezirući one koji se raduju tuđoj nesreći.
Zbogom Miki, dobri naš Grku, ne osvrći se na nas, ovakve kakvi smo, ponašamo se kao da smo nedodirljivi, a kao što je poznato, od vajkada, na ovom svijetu nije niko pretekao… Razlika je samo u tome kako će svako od nas podareni život da provede i iskoristi, da li će da kupi Carstvo nebesko?! 
Miki, ti si sve svoje poslove na Zemlji završio, na nama ostaje onaj teži dio da priznamo da smo grešni. Da bar sada, kada te nema više među nama, pokušamo da se iskupimo, jer sjećamo se samo onda kada nekoga izgubimo, a dok je tu kraj nas, kao po pravilu, otežavamo mu ionako bremenit boravak u ovozemljaskom svijetu. Zato grčki brate, neka ti je laka crna zemlja, do idućeg susreta, na nekom boljem i poštenijem mjestu.
Neka te čuvaju anđeli!
Miki Grk je istinski spomenik grčko-srpskog bratstva, čovjek koji je volio druge više nego sebe samog. Zbog svega navedenog Grad Prijedor treba da mu se oduži na dostojanstven način jer po njegovom imenu u Gradu na Sani treba nešto da se zove, da nosi trajnu uspomenu na našeg ljudinu i dobrotvora Dimitrija Parliarisa – Mikija Grka.
Da bar pokušamo da ispravimo ono što smo za života priejdorskog Grka propustili.
Amin.

Slavko BASARA/prijedor24h.com

Dimitrije Parliaris FOTO: prijedordanas.com