Fudbal je zvanično stigao u Sokolac nešto prije Drugog svjetskog rata. Donijeli su ga ljudi iz fudbalskog kluba Slavija iz Sarajeva. Tada je počelo upoznavanje naroda romanijskog kraja sa ovim sportom i započela je izgradnja kluba koji je postao ponos Romanije i Sokoca, noseći, a koje drugo ime do Glasinac.

Te 1936. godine kada je osnovan Fudbalski klub Glasinac, Sokolac je bio varoš u začetku. U njega se slivala omladina iz okolnih romanijskih sela, gradile su se nove kuće, tražio posao. Dolazili su i ljudi iz drugih krajeva Jugoslavije, ili u potrazi za poslom ili po komandi. Tada je bio običaj i pravilo da učitelj, pop i žandar budu iz nekog drugog kraja, kako bi u službi bili dosljedni i časni i kako bi se smanjila korupcija i rođačke veze.

Poslije Drugog svjetskog rata sve ovo je postalo ubrzanije i energičnije. Izgradnja i polet nakon rata, pretvarali su nekada malo planinsko selo u varoš pravilnih ulica. U službu na Sokolac sada su dolazili i ljekar i veterinar, te inženjeri i majstori u preduzeće drvne industrije. Svi oni su ili već bili ili baš u Sokocu postajali zaljubljenici u fudbal i davali svoj doprinos u izgradnji Glasinca.

Jedan od njih, svima dobro poznati Tečo, ostao je posebno zapamćen brojnim generacijama u Sokocu. Ivica Idžotić došao je u Sokolac da radi kao veterinar, a bio je ona vrsta fudbalskog radnika i zaljubljenika koji ovaj sport i čine tako velikim i toliko važnim. Sve je manje ljudi koji pamte njegove igre u dresu Glasinca, ali su tu i dalje oni koje je on kao trener učio fudbalu. Mnogi od njih danas prenose svoje znanje na generacije rođene u novom milenijumu. Čika Ivica je poznavao svakog mališana koji ga je sretao na ulici. Znao ga je po imenu i prezimenu, na kojoj poziciji igra, znao je kako mu je igrao otac ili đed. Fudbalu je potpuno posvetio svoj život, do samog kraja, fudbalu i Glasincu.

Teren ili igralište, kako se onda zvalo, bilo je posuto šljakom i nalazilo se na mjestu nekadašnjeg UNIS-a, a sada Invest gradnje. Pričali su da se ta crna šljaka kojom je bio posut znala zabiti pod kožu i dugo žuljati igrače. Na mjestu sadašnjeg pomoćnog stadiona bila je stočna pijaca, a na mjestu stadiona jedna obična bara. Močvarno tlo je predanošću i radom isušeno, postavljena je drenaža i naprvaveljn teren na kakvom i dan danas Glasincu mogu da pozavide i mnogo veći i bogatiji gradovi i klubovi. Stadion Bara ima teren koji se i kada je sušno onako fudbalski zeleni, bez onih tužnih golih površina osušenog blata ispred golova i na centru, kakve se obično viđaju na terenima kod nas.

Stizali su pojednci iz Glasinca i do velikih klubova i šampionskih titula. Glasinac je ugostio i brojne velike klubove sa ovih prostora. Bio je dio fudbalske elite u Srpskoj, borio se za titulue. Potom je postao i dio prve zajedničke Premijer lige Bosne i Hercegovine. Omladinci su bili pogonska snaga, učestvovali su u domaćim i regionalnim takmičenjima, ali i na Gotia kupu u Švedskoj.

Potom su uslijedila neka, za fudbal u Sokocu, ružna vremena. Nije se domaćinski radilo, pa su preveliki dugovi pritisli klub. Rješenje je pronađeno u gašenju i ponovnom osnivanju. Tada se zanemarila tradicija i prilikom registracije imena kluba dodata je godina, ali ne godina nastanka fudbala u Sokocu, već 2011. godina u kojoj je FK Glasinac prestao da postoji. Time je svima kojima je Glasinac u srcu načinjena nepravda, odbačeno je 80 godina tradicije, a kao rođendan kluba u budućnosti će slaviti gašenje FK Glasinca.

Zarad bolje i svjetlije fudbalske budućnosti, moraju se napraviti neka promjene. Moraju sportski, a prije svega fudbalski radnici u Sokocu da nađu zajednički jezik i da se dogovore u interesu fudbala. Da se isprave greške i da se nastavi sa radom za bolje fudbalsko sutra.

OFK Glasinac 2011. nije ime dostojno tradicije fudbala na ovom prostoru. Bilo bi lijepo da se razgovara i da se zajedno sa FK Sokolac, klub preregistruje i nazove “FK Glasinac 1936”. Time bi se svima jasno stavilo do znanja da fudbal ovdje ima dugu i uspješnu tradiciju. Ideja i projekat “Sto godina fudbala u Sokocu” nije obilježavanje neke godišnjice jer do sto godina ima još čitavo punoljetstvo, već ideja da se dočeka sto godina fudbala u rangu takmičenja koje priliči Glasincu, sa mnogo boljom infrastrukturom i uslovima i za igrače i za navijače.

Omladinski fudbalski klub Glasinac 2011. broji oko 60 dječaka u mlađim kategorijama, kao i prvi tim od 25 fudbalera i takmiči se u Drugoj ligi Republike Srpske. U drugom fudbalskom klubu, FK Sokolac, trenira oko 70 dječaka i djevojčica. Klub se bazirao za rad u mlađim selekcijama, sa kojima radi pet trenera. Osnovan je takođe te 2011. godine. Zajedno bi bili repsektabilna snaga iz koje bi se uz dosadašnji entuzijazam mogli napraviti mnogo bolji rezultati. Dječaci i djevojčice bi onda imali priliku za više pobjeda i bolje plasmane u takmičenjima. Mogli bi da djeci koja dođu na stadion da treniraju i da se druže, nakon treninga kao nekad u plave i crvene plastične šolje sipaju čaj, dok sjede u svlačionicama prije polaska kućama. Time se kod djece stvara osjećaj pripadnosti, razvija ljubav i prema sportu i prema klubu i prema gradu. Sitnice su te koje zauvijek ostanu urezane u sjećanje i mozgove dječaka i djevojčica.

Ukoliko pozivanje na tradiciju za nekoga nije dovoljan motiv da se naprave promjene, budućnost fudbala u Sokocu svakako jeste.

Važno je da djeca koja sada dolaze da treniraju u dva kluba imaju živu nadu, da će da debituju u prvom timu, da će da igraju za plasman u viši rang, ili da se bore za neki trofej. Međutim to je moguće samo ukoliko budu radili svi zajedno jer Sokolac nema ljudski potencijal da bi imao dva fudbalska kluba. Svake godine se upisuje manje djece u školu, velike su migracije i odlasci ljudi sa ovih prostora.

To je važno i zbog svih onih koji po kiši i vrućini nikada ne zaboravljaju kada je utakmica. Ljudi koji između sebe dobro znaju koga mogu pitati ono čuveno: “Kada igra Glasinac?“ Koji redovno dolaze, prate, navijaju i raduju se uspjesima, a tuguju zbog poraza. Ljudi koji ni u digitalnom vremenu, vremenu kada je moguće gledati fudbal iz svih krajeva svijeta, svih kategorija i uzrasta, daju prednost utakmici na Bari. Zbog njih Glasinac mora biti Glasinac. Mora se nekako ispraviti sramota jer je ugašen. Nestao je jedini on, od toliko klubova u Srpskoj.

Zbog toga je važno da se fudbal u Sokocu izvuče iz bare i mulja i da se svi vrate na Baru.

OPŠTINA SOKOLAC

ANKETA NA OPŠTINI SOKOLAC