XS
SM
MD
LG
0:1
0:0
1:0
3:2
2:2
17:00
17:00
17:00
17:30
17:30

SVIJET JE LOPTA ŠARENA (13): Čekajući Brazil i Nejmara, uz srpsku fudbalsku bajku i poruke Petra Kočića

Piše: Tomo MARIĆ

Hoće li jednog dana, Bog zna koje godine, neko na “fejsbuku”, “tviteru”, “instagramu”, u “Politici”, ukoliko se novine više uopšte budu štampale, pisati srpsku fudbalsku bajku:
“Bio Šampionat svijeta u fudbalu u velikoj i beskrajnoj, kao i danas, Rusiji, na kojem su reprezentativci Srbije, prkosne i ponosne na Balkanu, oduševili cijelu kuglu zemaljsku odličnom igrom i pobjedom protiv fudbalskih mađioničara iz Brazila, predvođenih čarobnjakom Nejmarom da Silvaom Santosom Žuniorom...”
Bajka teče dalje, baš bajkovito:
“Poslije poraza od Švajcarske 1:2, uz veliku sudijsku nepravdu, svojevrsnu sportsku krađu i otimačinu, prije svega od sudije Feliksa Briha, reagovao je fudbalski svijet, čak i Bi-Bi-Si, britanska medijska kuća koja nikad, nije nijednom bila naklonjena Srbima, sada je stala u njihovu zaštitu, na osami okupili su se ‘orlovi’: Vladimir Stojković, Predrag Rajković, Marko Dmitrović, Duško Tošić, Milan Rodić, Nikola Milenković, Branislav Ivanović, Aleksandar Kolarov, Antonio Rukavina, Uroš Spajić, Miloš Veljković, Marko Grujić, Nemanja Radonjić, Adem Ljajić, Luka Milivojević, Dušan Tadić, Filip Kostić, Sergej Milinković-Savić, Andrija Živković, Nemanja Matić, Aleksandar Prijović, Aleksandar Mitrović i Luka Jović. Odnekud, sve se činilo s neba, stiže i selektor Mladen Krstajić. Stavili su ruku na ruku, da je moglo stavili bi i srce na srce, uz gromoglasan povik, nalik na zavjet – možemo da pobijedimo! Kapiten Aleksandar Kolarov pogleda ka nebu, stisnuo obje šake i još jednom uzviknuo – možemo da pobijedimo! Složno i gromoglasno pratio ga je hor fudbalskih saboraca. Proplanak na kojem se odigravao cijeli ritual okružili su orlovi, oglasili su se oni, a ruski planinski visovi odjekuju...”
Bajkovitost ne prestaje:
“Sutradan, na stadionu Spartaka u Moskvi sve se odigralo u korist Srbije. Nije sudio onaj Nijemac, a Srbi špartaju li špartaju terenom. Tadić i Mitrović bili su sjajni, Matić i Stojković još sjajniji, Ivanović se borio za trojicu, Kolarov trčao za četvoricu. Hrabrost svih “Orlova” bila je junačka, a duša djevojačka, pjevaj i raduj se Srbijo!”
Ostvarili smo naše čudo!
Banjaluku uveliko natkrilila noć, večeras su se i zvijezde prosule na nebo, debelom linijom podvlačim rečenicu: ostvarili smo naše čudo!
Gledao sam tog poslijepodneva, na malom igralištu podno prekovrbaskog brda Starčevica, dvadesetak dječaka i djevojčica, svi u crvenim dresovima, uzvikuju iz srca svojim piskavim glasom: “Srbija! Srbija! Srbija!” Živjeće ovaj narod!
Mala bajka, ispisana je na dugom papiru: teško onom ko ne vjeruje u bajke, nije se imao rašta ni roditi!
U napad, Srbijo! Brazil je Brazil, ali i Srbija je Srbija, možemo da pobijedimo. Nije srpski nevjerovati u bajke i mitove, zato je Srbima gorostasni orao najmanje ptica grabljivica, već sveti zaštitnik, baš kao i riječi Petra Kočića ispisane u gradskom parku u Banjaluci: “ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas”.
(Nije srpski ni ćutati, bez obzira što je najčešće u korist njihove štete, čak ni u bajkama; zbog toga, valjda i jesu Srbi jedini narod koji ima svoju krsnu slavu!)
Pomozi Bože!

Orlovi