Omladinske selekcije u svakom sportu služe da bi se izvršila prava selekcija. Kroz pionire, kadete i na kraju juniore, iskristaliziraju se neke stvari i stekne se uvid u to ko zaista koliko vrijedi. Osvajanje medalja u omladinskim selekcijama nije imperativ. Važnije je da se dobiju igrači za budućnost. No, bitno je i da se od ranih dana igrači nauče osvajati medalje i dobijati bitne utakmice.

Srbija je uvijek imala dobrih košarkaša. Uvijek je bilo uspjeha i na omladinskim takmičenjima a o seniorima ne treba ni pričati. Generacija 98' je trebala biti generacija koja će donijeti mnogo. Međutim, na kraju je ta generacija jedna od onih nedoroečenih. Mogli su mnogo a na kraju nisu ostvarili skoro pa ništa.

Najveći problem je što je tu dosta talentovanih momaka, koji su gravitirali visoko. Boriša Simanić je bio nevjerovatan potencijal. Jedno vrijeme kotirao je čak bolje i od Luke Dončića u evropskim krugovima ali onda je njegova karijera krenula silaznom putanjom. Došao je u Zvezdu, dobio je jak ugovor (bolji nego Stefan Jović) a nije igrao. Bilo je i sukoba između njegovog oca i Čovića jer je njegov otac smatrao da Boriša treba igrati. Trener Radonjić je bio pod pritiskom da pravi rezultate i nije imao mogućnost da forsira mnogo momka od 17-18 godina.

E sad naravno svi znamo da je Pablo Laso imao sličan slučaj sa Dončiće. Ali Laso je njemu dao šansu kad je iao 16 godina, forsirao ga mnogo i stavljao Rudija i ostale veterane na klupu i na kraju je sve ispalo kako je ispalo. Zašto Radonjić nije dao veću minutažu Boriši ? Prosto i jednostavno, nije je zaslužio. Dejan Radonjić traži rad a Boriša nije bio dovoljno marljiv. Međutim, dovoljno je još mlad da mu karijera krene uzlaznom putanjom. Talenat nije sporan ali mora više da radi.

Iako je Simanić neko ko je najviše kotirao u ovoj generaciji, iima tu još zanimljivih imena. Aleksandar Aranittović je bio odličan junior dok je bio u Zvezdi. Povrede ga nisu mazile i mnogo je dugih pauza radi povreda imao. Međutim, sam Aranitović je nedorečen igrač. Na momente igra dobro ali na momente ispod prosjeka. Protiv Francuske u 1/4 finalu šutirao je 1/11. Nije čak sporan ni šut koliko cigle koje je ispaljivao iz prilično dobrih pozicija. U karijeri najbitnije mečeve skoro uvijek očajno odigra a iako je mlad, to je pokazatelj da nema šampionski karakter u sebi.

Miloš Glišić je neopravdano mnogo forsiran. Momak koji je fizički veoma snažan i na tu snagu je prolazio u mlađim selekcijama. Međutim, kako vrijeme prolazi, Glišić sve više stagnira a u poslednje vrijeme i nazaduje. Ima i seniorskog iskustva i samim tim je morao mnogo bolje igrati na ovom prvenstvu ali je mnogo razočarao. Generalno, igrači poput Glišića, koji na snagu prolaze kao omladinci, skoro uvijek budu prosječni ili čak ispod prosjeka igrači.

Neko o kome se nedovoljno govorilo jedno vrijeme, na kraju će vjerovatno biti i najbolji iz ove generacije. Aleksa Radanov je rano dobio šansu za prve minute u ABA ligi kod Radonjića u Zvezdi. Nije naravno imao prostora da bude dio prvog tima ali je u FMP-u pokazao koliko može. Direktno je rešavao neke velike mečeve kao što su polufinalni dueli protiv Partizana 2017. godine. Na ovom prvenstvu bio je možda i jedina svijetla tačka kad se sve sabere. Takođe, Radanov je bio i dio A tima već, što znači da Đorđević računa na njega. Momak ima sjajan prodor, skače, asistira, igra sjajno u odbrani i sigurno je najkompletniji igrač u ovoj generaciji. Sada bi trebao dobiti šansu u prvom timu Zvezde pa ćemo vidjeti kako će se on dalje razvijazi.

Od ostatka ekipe, tu je još nekoliko zanimljivih imena. Đorđević je solidan potencijal ali mu fali visine da bi bio pravi centar. Musić igra od sjaja do očaja a Marjanović je bar za sada nedorečen igrač. Međutim, on je 99' godište pa je još u grupi omladinaca. Vidjećemo hoće li napredovati.

Generalno nije previše problem što je ova generacija uradila manje nego što je mogla. Problem je što će iz ove generacije jedan do dva igrača biti prospekt za A selekciju. Tu ima i do manjka talenta ali ima i do klubova. Previše se forsiraju stranci, našoj djeci se ne daje šansa. A i kada se dovode u velike klubove (Zvezda, Partizan), onda se tim momcima daju nerealno visoki ugovori. Slava udari u glavu i krenu problemi. To se desilo nažalost i Simaniću, koji je trebao dobiti normalan ugovor a ne veći od Jovića, koji je bio među ključnim igračima Radonjićeve mašinerije.

Naravno, i sami igrači moraju malo razmisliti o nekim potezima. Prvo, moraju nogo više raditi i trenirati. Drugo, moraju mnogo pažljivije birati gdje će ići. Marjanović je rano otišao u inostranstvo i nikako da se vrati na pravi put. Vojislav Stojanović je stariji ali je predvodio Zvezdu do titule u juniorskoj Evroligi 2014. godine. Otišao je prerano i slabo šta je dobio od toga. Bio je ranije i slučaj Nikole Jankovića, koji je rano otišao pa se vratio na pravi put tek kad je došao u Megu.

Jasno je da para vrti gdje burgija neće. U ekonomskoj krizi koja vlada na našim prostorima, roditelji preko djece pokušavaju da se izvuku. Ako imaju talentovano dijete, forsiraju ga do maksimuma samo da bi što prije dobili pare. Ali zar je vrijedno da se djeca pošalju u inostranstvo sa 14-15 godina ? Okej, kratkoročno će se dobiti neke pare ali dugoročno ? Dugoročno će dobiti jedno veliko ništa.

Ovaj trend mora da stane. Ne smiju djeca prerano odlaziti u inostranstvo. Ne smiju dobijati nerealno velike ugovore u klubovima a dobijati par sekundi po meču ako i toliko. Taj trend ako se nastavi, košarci prijeti katastrofa. Košarka je u Srbiji sport o kome se u superlativima priča a to nije ni čudo nakon svih uspjeha. Za desetak godina će se desiti ogroman problem jer se neće ovakvim radom pojaviti igrači koji mogu da zamijene Tea, Belog i ostalu ekipu. Još nije kasno da se rad sa mladima promijeni ali vremena polako nestaje. Potezi koji trebaju donijeti poboljšanje, morali bi se uskoro povući.

Foto: FIBA