Veljko Paunović

Nakon što je ušao u istoriju i postao prvi Srbin koji je jednu fudbalsku reprezentaciju doveo do svjetskog trona (onu do 20 godina na prvenstvu 2015. na Novom Zelandu),kada su mnogi očekivali da će preuzeti Partizan, seniorsku reprezentaciju ili neki odevropskih klubova iz kojih je imao ponude, Veljko Paunović se otisnuo preko okeana, uosvajanje kontinenta na kome se fudbal i ne zove fudbal nego soker…da naučiAmerikance tehnici, taktici, a ponajviše strasti.

U Čikagu, najvećem srpskom gradu poslije Beograda, već četvrtu godinu živi i vodi lokalni Fajer, klub koji se takmiči u profesionalnoj MLS ligi. Svojim autoritetom uspio je da klub podigne iz blata, da u njega dovede jednog Bastiana Švajnštajgera, a sprema seda narednog ljeta pojača ekipu i krene u napad na titulu. Najteža bitka za njega bila je, ističe, promijeniti psihu i pristup s kojim se mladi Amerikanci odnose prema fudbalu, koji je za njih do skora bio nešto između rekreacije i hobija, ubijanje koledž dokolice.

U čemu se soker ; razlikuje od našeg, evropskog fudbala?

- U mnogo čemu. Prvenstveno kako ljudi doživljavaju sport, koji ovdje, za razliku od statusa koji ima u svijetu, nije na prvom mjestu. Pa do toga da momci koji se nalaze u godinama kada njihovi vršnjaci u Evropi i Južnoj Americi uveliko grade karijere još nisu sigurni u to da li će fudbal biti njihovo zanimanje. Oni nemaju taj unutrašnji nagon da budu fudbaleri, da žive, da jedu i dišu fudbal. To se ne stiče preko noći, ali smo mi strani treneri zato tu, pokušavamo da im razvijemo tu strast… Ali stvari idu na bolje, s obziromda je to mlad sport u odnosu na popularne sportove u Americi, da MLS liga postoji tek od 1997, da su klubovi tek u posljednjoj deceniji počeli da razvijaju svoje akademije,fudbalske škole… Ono što će biti i najteže, jeste da fudbal u kulturološkom smislu još nije zauzeo svoje mjesto, nije prihvaćen kao nacionalni sport poput bejzbola, košarke, američkog fudbala, hokeja.

Koliko je Švajnštajger kao velika zvijezda, osvajač Mundijala, digao nivo kluba i doprinio popularizaciji fudbala u Čikagu?

- Kao prvo, njegovim dolaskom stavili smo Čikago Fajer na fudbalsku mapu svijeta. Fudbalski je mnogo doprinio, naročito u prvoj sezoni, kada je došao u najboljoj formi, s puno elana i podigao ekipu. S druge strane, bio je primjer za sve ono što ovdje objašnjavam mladim igračima: vrhunski profesionalac, apsolutno posvećen fudbalu, fizički i mentalno jak, tehnički i taktički potkovan. On je bio sve što nam je trebalo u tom trenutku.
Da li imate u planu dovođenje još nekih velikih igrača koji bi podigli nivo igre i izazvali pažnju javnosti?

- Doveli smo ove godine Gaetana, koji možda nije tako zvučno ime ali je izuzetno telentovan i svjetski priznat igrač, a prije deset minuta sam razgovarao sa jednim top igračem svjetske klase koji trenutno igra u jednom od najboljih klubova Evrope a koga na ljeto namjeravam da dovedem u klub. Biće to veliko iznenađenje za sve i vjerujem da će privući gledaoce na stadion.

Koliko stižeš da pratiš domaći fudbal? Zvezda je u derbiju pobijedila Partizan i ovjerila titulu…

- Pratim sve, redovno se čujem s kolegama s kojima sam radio u reprezentaciji. Zvezda je dominantna bila i ove godine, sve čestitke na selekciji igrača i plasmanu u Ligu šampiona. Za sve nas Srbe bila je velika stvar da imamo predstavnika u najjačem evropskom takmičenju, a Zvezda tamo nijerazočarala, naprotiv. [ta da kažem o Partizanu…To je moj klub, svaki poraz me boli i svaki put se naježim kada mi djeca puste himnu Partizana na Jutjubu. Navijamo da se Partizan što prije digne na noge.

Šta je najveći problem Partizana?

- Neću da pričam o problemima s ove distance. Ne bi bilo pošteno prema ljudima koji tamo rade i suočavaju se s tim problemima svakodnevno. Problemi se najbolje rješavaju kad se dobro identifikuju. Treba krenuti od bazičnih stvari, od onoga u čemu smo dobri i
uspješni, a to su talenti, fudbaleri i trenerska struka. Partizan treba da počne od fundamenata. U klubu mora postojati ideolog koji će naći najbolji put da se talenti, kojih ima, stručnom rukom vođeni na pravi način razvijaju i da jednog dana doprinesu prvomtimu.

Prošle su četiri godine otkako je mlada reprezentacija s tobom osvojila Svjetsko prvenstvo. Čini se da njihov potencijal nije najbolje iskorišćen u seniorskom timu,koji je razočarao u Rusiji...

- Na Mundijal je na kraju otišlo dosta igrača iz te selekcije, ali u kvalifikacijama nisu bili dovoljno zastupljeni. Presrećan sam zbog tih momaka, zbog karijera koje su napravili. Pogledajte koliko pomažu svojim klubovima. Ono što bih volio jeste da više pomognu reprezentaciji. Možda im treba posvetiti više pažnje i dati više prilika. U redu, priliku treba zaraditi, ali mislim da su ih već zaradili i zaslužili. U kontaktu sam sa tim momcima i znam koliko vole dres Srbije. Ko zna, jednog dana se možda ponovo okupimo na istom mjestu (zagonetni osmjeh).

Da li si razočaran što ti niko iz Saveza nije ponudio mjesto selektora? Da li si očekivao poziv iz Saveza ili si iznenađen što ga nisi dobio?

- Teško pitanje. Daj mi da razmislim… Nisam očekivao i samim tim nisam razočaran. Da sam dobio poziv a da se ništa nije desilo, bio bih razočaran…

Koliko stižeš da pratiš Ligu šampiona i najveće iznenađenje ove sezone, Ajaks s Dušanom Tadićem?
- Obožavam Ligu šampiona, pratim je stalno, a ove godine sa posebnim zadovoljstvom jer je u prvom planu naš Dušan Tadić i njegov Ajaks, koji igraju sjajno. Tadić je srpski Zidan, uživam da ga gledam. Mnogo mi se sviđa elan s kojim igra Ajaks, sa njim i beznjega to nije ista priča.