''Život nije fer'' kaže Dženan Lončarević u jednoj svojoj pjesmi. Ta rečenica je sinoć tako dobila na značenju. Sinoć je košarkaški svijet ostao u šoku. Sinoć je svakom iskrenom ljubitelju košarke potekla rijeka suza iz očiju. Sinoć je potvrđeno da je veliki Kobi Brajant pogionuo u helikopterskoj nesreći a sa njim i njegova malena kćerkica Džiana. To je tragedija kakvu košarka kao sport ne pamti. To je tragedija koja je jedna od najvećih sportskih tragedija uz ''Bazbijeve Bebe'' i stradanje fudbalera Šapekoensea.

Foto: NBA

Kobi Brajant rođen je 23. avgusta 1978. godine. Njegov otac je Džo Brajant. Igrao je za Filadelfiju, San Dijego i Hjuston u NBA  a dobar dio karijere proveio je i u Italiji, gdje je i Kobi proveo dobar dio mladosti. Roditelji su Kobiju dali ime po japanskom gradu Kobeu.

Već sa tri godine Kobi je pokazivao interes za košarku. Igrao je sa društvom u Italiji (dok je tata igra u Palakanestru) a preko ljeta išao je da igra razne turnire po Americi. Kobijev djed mu je nabavljao kasete sa NBA utakmica i na takav način Kobi je učio mnoge stvari. Njegov talenat prepoznat je veoma rano i Kobi je od starta bio ogromna zvijezda. Srednju školu igrao je za Louver Merion u Pensilvaniji. Zamislite kakve su to partije bile kad je direktno iz srednje škole otišao u NBA (od većih zvijezda isti slučaj je i sa LeBronom).

Kobi je izašao na Draft 1996. godine i kao 13. pik izabran je od strane Šarlot Hornetsa. Međutim, Kobija oni nisu zanimali. Nije htio da igra nigdje osim za Los Anđeles Lejkerse. Od malih nogu bio je njihov navijač i najviše kaseta, koje mu je nabavljao djed, i jesu bili sa utakmica Lejkersa. Pošto su i u Šarlotu vidjeli da neće imati previše koristi ako zadrže Kobija, odlučili su se za trejd i tada je Kobi otišao u LA a u suprotnom smjeru otišao je Vlade Divac.

O tome šta je Kobi radio u Lejkersima, mogao bi se napisati roman.Nakon početne adaptacije na NBA, uslijedila je nevjerovatna serija od tri vezane titule. Jeste Šek bio lice franšize tada i jese bio MVP u svakom od finala, ali u svakom od finala je Kobi dao sjajan doprinos. Kasnije su bile krizne godine za Lejkerse. To je bilo negdje u periodu 2004. pa do 2007. godine. Međutim, Kobi je u tim godinama bio jedina svijetla tačka tih godina i navijači su dolazili da vide šta će Kobi uraditi. U januaru 2006. bio je impresivan sa 43,4 poena po meču prosječno. Tu je bila i ona ludačka partija protiv Toronta kada je dao 81 poen.

Lejkersi su se kasnije dizali ponovo. Igrali su i tri vezana finala ponovo kao u doba Kobija i Šeka. Međutim, sad je Kobi bio lider ekipe. Boston ih je dobio 2008. godine ali naredne dvije godine, titula je išla u Los Anđeles. Pokušavao je kasnije da dođe i do šeste titule. Htio se izjednačiti sa Džordanom ali prosto nije se dalo. Vjerovatno bi i uspio da se liga nije umiješala i spriječila dolazak Krisa Pola u Lejkerse. Zamislite samo Gasola, Pola, Kobija, pa to bi bio tim koji bi se prošetao bar do jedne titule. Poslije sezone 12/13, polako su krenule i povrede da ga muče i jednostavno su ga i godine stizale. Ipak, do kraja karijere prestigao je Džordana po broju poena i bio je sve do subote treći na listi strijelaca.

A koliko je život nevjerovatan pokazala je i ta stvar. Kobi je na neki način košarku ostavio u rukama LeBrona Džejmsa. Pogotovo iz perspektive da je LeBron sada u Lejkersima i pokušava ih vratiti tamo gdje im je i mjesto. On je taj koji je prestigao u subotu Kobija po broju poena i to kod Filadelfije. U gradu u kojem je Kobi pravio neke svoje prve košarkaške korake. Na poduhvatu mu je i sam Kobi čestitao što je i poslednja Kobijeva poruka na mreažma. Par sati kasnije košarkaški svijet bio je zavijen u crno.

Košarka nakon nedelje više nikada neće biti ista. Kobi je uradio nenormalno mnogo na popularizaciji košarke. Kobijeva karijera se razvijala nekako paralelno sa razvojem interneta. Njegove majstorije bile su dostupne svima. A njegov zenit karijere bio je onda kada su strimovi uveliko bili zastupljeni i kada je svako mogao da uživa u njegovim majstorijama. Koliko je samo klinaca zavoljelo najdivniju igru na svijetu radi Kobija ? Ma milioni klinaca su se ugledali na njega. Možda nije bio najbolji ikad, ali je za popularizaciju košarke uradio možda i najviše. Nije bilo klinca koji barem jednom nije probao uraditi neki šut kao što je to radio veliki Kobi. Jednom prilikom i sam je rekao ''Najvažnije je da inspirišete ljude kako bi bili najbolji u onome čime se bave.'' i zaista, Kobi je bio inspiracija.

A kakav je Kobi bio igrač i kakve je poeze pravio, o tome je suvišno pričati. Bio je možda i najveći radnik kojeg je košarka imala. Trenirao je po cijele dane i čak i u poznim godinama nije se mijenjao. Znao je ustajati u 4h ujutru i ići na šuterski trening. Tokom ljeta 2012. godine, pripremao se za OI sa reprezentacijom. Znao je i tada, iako već u veteranskim godinama, dolaziti i tri sata ranije na treninge. Odradio bi šuterski trening a onda bi najnormalnije trenirao sa ekipom. Najčešće bi i ostajao poslije ekipe i nastavljao bi da trenira. 

''Ne mogu da se povežem sa lijenim ljudima. Ne pričamo isti jezik. Ne razumijem ih niti ih želim razumjeti.''

Taj nenormalni odnos prema treningu, ta volja i želja za uspjehom i pobjedom, podarili su košarci velikog šampiona. Ono što je najimpresivnije kod Kobija je činjenica da se nikada nije plašio. Nikada nije bježao od odgovornosti i zato je i pogađao toliko teških i bitnih šuteva kroz karijeru. Govorio je kako su pritisak i sve negativne stvari samo prilika da se istakne. Jednostavno je obožavao velike utakmice i mečeve sa dramatičnim završnicama. A tu je bio glavni.

Mnogi su ga nazivali i novim Džordanom. Međutim, Kobi nikada to nije prihvatao. Uvijek je za sebe govorio da je on Kobi Brajant i da nije novi Džordan. Međutim, može se sigurno reći, ako se gleda i teren i popularizacija košarke, da je Kobi bio Džordan modernog doba.

I o Kobiju bi se moglo pisati do prekosutra. Međutim, polako ću završiti ovde. Završiću pokušavajući sebe ubijediti u to da je istina. Da je istina da Kobija više nema. Hej čovječe, Kobi Brajanta više nema ? Tako teško objašnjivo i shvatljivo za moj mozak. Za mozak istinskog košarkaškog fanatika.

A ima nas takvih mnogo. I mnogi su zaplakali kao i ja sinoć, kad su vidjeli šta se desilo. Sve je to sa razlogom jer je košarka mnogo izgubila. Kobi je dao košarci mnogo ali zamislite samo šta je sve još mogao dati ? Koliko je igrača ogao stvoriti ? Koliko je mogao znanja prenijeti na druge ? Nakon košarkaške karijere imao je razne projekte. Bavio se i trenerskim poslom na školskom nivou. Vjerovatno bi se okušao jednog dana i na ozbiljnijem nivou ali nažalost, to doživjeti nećemo.

Na kraju možda i onaj gore, koji je iznad svih nas, pravi neki drim tim za neko bolje, pravednije i ljepše mjesto. Možda je zato i uzeo jednog od najboljih svih vremena, tako tužno i tako prerano........