Foto: fifa.com

„Cela je nacija reprezentacija“ je stih koji je davno izgubio smisao kada je u pitanju fudbal u Srbiji, jer davno smo svi disali kao jedno uz 11 momaka na terenu sa grbom Srbije na dresu. Zadnji put je to bilo 2010. godine kada su Deki, Krasić, Lane, Žigić, Vidić bili na terenu, a pored njega Radomir Antić.

Cijeli fudbalski svijet je sa velikom tugom primio vijest da je juče u 71. godini u Španiji umro Radomir Antić. Krenuli su redom svi da se opraštaju od Mistera, čovjeka koji će ostati upamćen kao jedini trener „Real Madrida“, „Atletiko Madrida“ i „Barselone“ i šta više čovjek može da poželi u svojoj karijeri od toga da vodi  najveća tri španska kluba. Užičanin je ostavio veliki trag na Pirinejskom poluostrvu, a na našim prostorima posebno će ostati upamćen kao selektor reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2010. godine.

Na Evropsko prvenstvo 2008. godine nismo otišli i na mjesto selektora došao je Antić. Prvi meč je odigran pred 9615 gledalaca protiv Farskih Ostrva, pa su onda bile 22 hiljade protiv Litvanije, pa 41 hiljada na duelu sa Austrijancima, a onda na mečevima sa Francuskom i Rumunijom su bile krcate tribine. Rumuni su kući ispraćeni sa pet komada, atmosfera je bila kao nikad do tada, svi su vjerovali da ova generacija može mnogo.

Dani su se odbrojavali do početka Mundijala u Južnoj Africi, Šakira je pjevala „Waka, waka“, K'Naan „Wavin'  flag“ , Blaža je obradio svoju pjesmu sa prvenstva 1998. godine i sve je bilo spremno za spektakl. A onda na početku hladan tuš, Kuzmanović igra rukom, penal za Ganu i poraz. Ali tada na scenu stupa selektor, nije dao momcima da padnu, držao je vjeru i narodu da se i dalje može puno, a imao je i Dejana Stankovića koji zna sa Nijemcima. Ono na šta smo navikli od košarkaša, odbojkaša, vaterpolista tog  18. juna su nam priredili i fudbaleri. Vidić ka Kuzmanović, on ka Krasiću, ovaj ubacuje u petarac, tamo Žigić spušta loptu Jovanoviću i gooooooooooooooooooooooooooooooool. Kasnije je Vidić igrao rukom, no Stojković je odbranio penal Podolskom i slavlje je moglo početi. Naravno navijači su odmah počeli planirati na koga idemo dalje, gdje nam je lakši žrijeb, ali je trebalo uraditi još jedan korak zvani – Australija.

Taj dan smo dobili svjedočanstva za završen drugi razred srednje, vrijeme je bilo očajno, kiša,hladno. U gradu je bilo planirano slavlje poslije utakmice i počelo je sjajno. Toliko šansi, protivnik ne postoji na terenu, sem golmana, koji je nažalost bio na vrhuncu zadatka. I onda kako to obično bude kad ti ne iskoristiš šanse, protivnik hoće i to dvije. Krenula je nervoza, pratio se i drugi meč, Nijemci su odradili svoje pobjedili su Ganu i sada nam je odgovarao i remi. Pantelić je izjednačio u 84. minutu, krenulo se svim silama naprijed i onda jedan korner i igranje Kejhila rukom. Svi smo skočili očekivajući da će sudija svirati penal, ali kao što Brih nije koristio VAR protiv Švajcarske, tako je Larionda samo mahnuo rukom i igra se nastavila.

Tu prazninu, tugu, par noći bez sna i „motanja po glavi“ svih propuštenih šansi teško je opisati. Kada se sve smirilo čekale su se kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, Antić je kažnjen zbog rasprave sa Lariondom na četiri meča. Ipak tek što su kvalifikacije počele Fudbalski savez Srbije je donio odluku koja će kasnije uzrokovati niz grešaka, a to je otpuštanje Antića.  Naravno na to prvenstvo se nije otišlo, propustio se i Mundijal u Brazilu, pa zatim još jedno Evropsko, Muslin nas je odveo u Rusiju, ali su u FSS ponovo briljirali i nisu mu dali da vodi ekipu na SP, nego je to uradio Krstajić.

Bilo kako bilo, više nikad Srbi nisu sa tolikim uzbuđenjem čekali utakmice fudbalske reprezentacije kao te 2010. godine. Na kratko nam je vjeru vratio Paunović kada je sa omladincima postao prvak svijeta na Novom Zelandu, ali i njega su brzo otjerali. 

Mister, hvala Vam za te dane, za tu nadu, za to nacionalno jedinstvo.