XS
SM
MD
LG

Stručni ugao: Porazi su mostovi ka pobedama

Nenad Lalatović - foto: FK Vojvodina

Proteklih desetak dana četiri srpska kluba: Crvena zvezda, TSC, Partizan i Vojvodina su posebno bili u žiži javnosti zbog svojih evropskih utakmica. 

Najpre je Crvena zvezda položila oružje na Kipru, gde je u penal seriji, posle 1:1 u 120 minuta igre, izgubila od osrednje Omonije u trećem kolu  kvalifikacija za, eventualni, treći uzastopni plasman u Ligu šampiona. 

I pored neuspeha Crvena zvezda ima šansu da se za četiri dana plasira u, za nju, utešnu Ligu Evrope, ako u četvrtak u Jermeniji pobedi Ararat. Ostala tri kluba: TSC, Partizan i Vojvodina, su završili, svako na svoj način, svoju ovogodišnju evropsku misiju, za mogući plasman u Ligu Evrope. TSC iz Bačke Topole je u pravoj hičkokovskoj drami, isto posle 120 minuta i rezultata 6:6, na penale eliminisan od nekad moćne rumunske Steaue, sada drugog imena i pravne kovanice. 

Partizan i Vojvodina su, u istom danu, gostovali u Belgiji gde su, rezultatom, Partizan i igrom, bili slabiji. Partizan je poražen od Šarlroa, a Vojvodina od velikog Standarda, takođe posle produžetaka, istovetnim rezultatom 2:1.

Opšti je utisak, da je Vojvodina, od svih naših predstavnika najviše pokazala jer je, u ovom momentu, imala i najozbiljniji klub za protivnika. Standard je desetostruki šampion Belgije, čija reprezentacija važi za više nego ozbiljnu fudbalsku silu, za razliku od manje uspešnih Kipra i Rumunije. 

Standard je pobedio Vojvodinu sa 2:1, u najmanju ruku ravnopravnoj igri, gde se tokom svih 120 minuta smenjivala nadmoć jednog pa drugog tima, kao u košarci ili u hokeju. Nije bilo savršene lepote, ali jeste velike dinamike i uložene energije. Kad smo već kod lepote posebno treba izdvojiti gol Petra Bojića za izjednačenje Vojvodine. Ovaj "tihi golgeter" iz utakmicu u utakmicu potvrđuje i dokazuje da još ima dovoljno vremena, da još više upotpuni svoju pristojnu dosadašnju karijeru. Bojić ima sve, što je nekad imao Piksi Stojković, a zašto nije u njegovom sazveždžu to je već neka druga priča. Oni su toliko slični, a istovremeno i različiti. 

Ipak, što je i ova utakmica potvrdila, Vojvodina svog najboljeg igrača ima na klupi, u liku i delovanju trenera Nenada Lalatovića. Ovaj dobroćudni lav sa beogradskog naselja Dorćola, kojeg su Novosađani prihvatili kao da je rođen u njihovom porodilištu Betaniji, sa svim svojim vrlinama i manama, gotovo savršeno upravlja igrom, što je za mnoge trenere nedostižno. Negovo vulkansko i kipteće lice su hvatale i TV kamere u Belgiji, uz neizbežne sudijske opomene, da klub može voditi samo iz ograničenog belog prostora ispred klupe ili sedeći na njoj, a to je za njegovo delovanje nedovoljno. U tom prostoru se oseća kao gladan lav u kavezu, koji hoće da iskoči iz sopstvene kože. Zanimljivo je Lalatovića igrači obožavaju, poštuju i slepo slede. On im se jeftino ne udvara, ali uvek staje iza njih ili bilo kojeg kluba koji vodi. To je samo dodatna dimenzija njegovih vrednosti i kad izgubi utakmicu, kao ovu u Belgiji. Lalatovićev cilj nije pobeđivati ponekad, pobeda mu je uvek cilj, bez obzira da li igra protiv slabijeg ili boljeg od sebe, što je formula i odlika pravih trenera. 

Pobeđivati je navika. Nažalost, navika je i gubiti. Međutim, ima poraza koji su novi mostovi ka pobedama. Novo vreme, koje je pred svima nama, će brzo pokazati, ko će prvi most pobeda sagraditi, pa tako i Crvena zvezda, TSC, Partizan ili Vojvodina. 

Autor: Svetozar Čiča