Onda, u FNRJ – SFRJ; za nauk FK Velež i pretencioznom treneru Feđi Dudiću!
Komunisti su tada bili sve, i vitezovi, i pobednici, miljenici svakog nebeskog praska, ovenčani slavom harojstva i niko im nije bio ravan. Uspeli su nemoguće – postigli vlasništvo nad istorijom, i prošlom i budućom, i fudbalskom, nego šta!
Vodeći jugoslovenski klubovi, većinu su komunisti osnovali prve godine nakon Drugog svetskog rata, druge obnovili, svaki je imao svoje moćne zaštitnike. Zvezdu su podupirali Slobodan Krcun Penezić, Draža Marković, Ivan Stambolić, Nikola Bugarčić…, Partizan neprikosnoveni generali JNA Franjo Tuđman, Peko Dapčević, Jovo Popović…, Dinamo su “branili” najmoćniji jugoslovenski policajac iz senke Ivan Stevo Krajačić, narodni heroj Ivan Šibl, braća Josip i Ivo Vrhovec…, Velež je imao Džemala Bijedića, Sarajevo Ratu Dugonjića i Draška Popovića, Željezničar Matu Andrića, Hamdiju Omanovića i Antu Sučića, Vojvodina Stevana Doronjskog, Sloboda generala Franju Herljevića, Zagreb Slavka Šajbera, zenički Čelik uticajnog političara i privrednika Stanka Tomića, odnosno narodnog heroja Radu Bašića, Leotar iz Trebinja narodnog heroja i Titovog ljubimca Vladu Šegrta…, posle čak i Iskra iz Bugojna posredstvom Branka Mikulića, Hrvoja Ištuka i Stjepana Domaćinovića Kokana… Posebnu zaštitu imao je splitski Hajduk, ni manje ni više, Josipa Broza Tita!
Banjalučki Borac; ko je njega štitio, branio i čuvao?
Od odabranih, on je još odabraniji; miljenik komunista koji su se oko njega okupljali tridesetih godina prošlog veka, kad su bili niko i ništa, iz njega otišli i u “veliki rat”, vratili se kao “mali i veliki Bogovi”, cela lista narodnih heroja: Drago Mažar, Šefket Maglajlić, Boško Karalić, Osman Karabegović, Miljančić Miljević, čak i Đuro Pucar Stari…
Međutim, niko od njih nije bio čovek fudbala, tako da ni Borac od njih nije imao bilo kakvu zaštitu, niti je osetio neku preveliku ljubav svih pominjanih.
Miljan Miljanić kaže, kad je Zvezda dolazila po Husniju Fazlića, tada najveću Borčevu zvezdu, na kakav su prijem naišli u Banjaluci:
-Jedan važan čovek nam je rekao: “ako i dalje budete dolazili, pucaću na vas i iz pištolja! Isto je bilo i kad je Zvezda htela da angažuje Tomu Knezu, tada jedinog jugoslovenskog drugoligaškog igrača koji je igrao za reprezentaciju.
Knez posle ode u zagrebački Dinamo, Borac ni reč da progovori, a kamoli da neko odlučno “puca iz pištolja”.Onaj “važan čovek” bio je Niko Jurinčić.
Istinska Borčeva zaštita jedino su bili navijači, obični ljudi, niko drugi, ostalo do danas, i neka je! Treba li podsećati šta je sve Borac doživeo kada je ispadao u poslednjim kolima, uz čudesne rezultate, iz Prve lige Jugoslavije, koliko je oštećen u finalu Kupa protiv Hajduka 1974. godine, odnosno “Zuberov penal” protiv Crvene zvezde 1988. godine…
Ništa bolje nije bilo ni minulih godina u okviru takmičenja u BiH: opet je Borac ispadao u poslednjem kolu zbog igara mimo terena, sve se kuvalo i skuvalo u Sarajevu, kad rezultat nije odlučivao, izmišljale su se administrativne “kvake” kao, na primer, da nije na vreme obezbedio takmičarsku licencu!!!
Borac, i svi oko njega kroz decenije života i rada, sami su se izborili za mesto pod suncem, ponekad i sami protiv svih, možda je tako i bolje.
Slađe i draže jeste sigurno, ako su našu poruku, bez ikakve zluradosti, shvatili u Veležu i istočnom Mostaru, pogotovo nabeđeni trener Feđa Dudić.
Zar je tako teško dostojanstveno priznati zaslužen poraz koji je Velež doživeo u Banjaluci, a Borac ga u svemu, baš u svemu, nadvisio za koplje?!
Sportski žurnal