Na moje veliko iznenađenje, iskreno, nekoliko poznanika mi je skrenulo pažnju na dužinu mojih tekstova. Kažu, prekratki su, hoće još! Ja sam nenametljivo, da ne kažem stidljivo (znaju me ljudi), počela da pišem sa idejom da pomenem neka pitanja koja se tiču sportskog svijeta, sa namjerom da oni, koji se pitaju isto, znaju da nisu sami.

Takođe sam željela da napravim osvrt na pravde i nepravde u sportu, pomognem onima koji su neodlučni i onima koji su odlučni u svojim sportskim namjerama, ukažem na neka prosječna razmišljanja i dvojbe.

Vodila sam se onom izrekom “manje je više”, ne želeći da namećem odgovore na određena pitanja, nego samo da otvorim teme za razmišljanje i promišljanje.

Uostalom, u današnje vrijeme malo ko voli da čita (nažalost), duge tekstove naročito. Negdje u dubini nisam željela da filozofiram (a sklona sam tome), ali i nisam željela da pričam priče radi. I dalje sam zagovornik parole “ manje priče, više rada”, ili još bolje pričajmo uz rad.

Radimo na razvoju sopstvenom, razvoju okruženja, zajednice, društva, morala, svijesti i ponašanja. A uz to, pričajmo kako da napredujemo u svim ovim sferama života.