Danilo Šipovac

Danilo Šipovac je za kratko vrijeme osvojio srca ljubitelja fudbala u Trebinju.

Brzm, okretan, uvijek blizu gola… golgeter koji će, po ocjeni autora ovog teksta, tek dostići značajne domete.

Jedna od njegovih odlika koja upada u oči je da je izuzetno predusretljiv, otvoren i, a sada će roditelji biti itekako ponosni, vaspitan momak.

A sada, našao se na meti naših, poprilično neobičnih pitanja.

Pročitajte…

Šta odgovoriš kada te upitaju da li si Hercegovac ili Krajišnik?

– Otac je porijeklom iz Nevesinja, iz Hercegovine, majka iz Kotor Varoši, Krajina. Zato je najbolje da kažem pola-pola.

Sa kakvim si osjećanjima dolazio u Trebinje?

– Kada sam shvatio da u Krupi neću dobiti minutažu sa kojom bih bio zadovoljan odlučio sam da idem tamo gdje ću igrati. Bilo je poziva iz raznih prvoligaških sredina, ali sam se odlučio za Trebinje. To što su ušli iz nižeg ranga uopšte nije predstavljalo prepreku. Naprotiv, bio sam optimista.

Da li je ljepša Trebišnjica ili Vrbas?

– To su zaista dvije lijepe rijeke. Na Vrbasu sam odrastao. Nedavno sam, poslije utakmice sa Rudarom ostao u Banjaluci. Hladni Vrbas je bio idealan za oporavak mišića. Trebišnjicu sam tek upoznao ljetos. Prelijepa je.

Šta si znao o Leotaru kada si dolazio u Trebinje?

– Znao sam da su prvi šampioni Premijer lige BiH u današnjem formatu. Kao dječak sam gledao njihove utakmice protiv Borca. Znao sam da će se na Policama opet igrati premijerligaški fudbal. Ako ne ove godine, onda za par godina sigurno.

Koja je tvoja najbolja utakmica u dosadašnjoj karijeri?

– Mislim da je to bila utakmica u dresu Krupe protiv Sarajeva, u Omladinskoj Premijer ligi BiH, na Butmiru. Gubili smo 1: 0, a onda sam postigao het trik za veliki preokret i pobjedu.

A u seniorskoj konkurenciji?

– Bilo je dobrih pripremnih utakmica protiv crnogorskih prvoligaša na pripremama 2019. godine na Zlatiboru, pa i sama generalka protiv Slobode iz Mrkonjić Grada, ali to nije bilo dovoljno da se nametnem treneru Krupe koji je više vjerovao u starije igrače. Ipak, izdvojio bih utakmicu Leotar –  Slavija u posljednjem kolu jesenjeg dijela prvenstva. Iznudio sam penal iz koga je Leotar poveo i postigao dva gola. Na kraju je protivički igrač, koji je jako startova na mene, morao prije vremena u svlačionicu.

Koji ti je omiljeni obrok, a koji preskačeš?

– Treninge i obroke nikad ne preskačem. Ako hoćeš da budeš fizički spreman moraš voditi računa o pravilnoj i zdravoj ishrani.

Kada ti se dogodio najveći blam na terenu?

– Još se nije dogodio. Svjestan sam da može da se desi. Pa i sami vidite kako se desi da najbolji promaše prazan gol. Lopta je okrugla.

Koju si posljednju pjesmu slušao?

– Upravo sam slušao Baneta Mojićevića. Dobar je pjevač i dobar momak. On je prijatelj moje porodice.  Navrati kod nas u Banjaluku često.

Prepoznaju li te djevojke i navijači na ulici?

– Ima takvih slučajeva. Prisutan sam u medijima, pojedine utakmice prenosi televizija. Sa svima ljubazno popričam, razmijenim mišljenje, poslušam savjet, upoznam se.

Koga si do ovog trenutka posljednjeg zvao telefonom?

– Brata Davida. Ustvari, on je zvao mene. Javio mi je da je dobio peticu iz matematike. Čujemo se svakodnevno po tri-četiri puta. On je učenik trećeg razreda i trenutno je veliki navijač Leotara.

Pročitaj posljednju poruku sa telefona?

– Javi se kad završiš trening.

Ko najviše spava u autobusu kada putujete?

– Ja! U toj disciplini sam bez konkurencije. Spavam veći dio puta. Nije vaćno da li se putuje do Foče ili do Novog Grada.

Ko je zadužen za pravljenje dobre atmosfere na putovanjima?

– Za atmosferu je zadužen Igor Ateljević.

Ko najružnije pjeva kada pobijedite?

– Drago Maksimović, definitivno.

Koga bi iz Leotara poveo u Krupu ili neki drugi klub gdje odeš?

– Teško je nekog posebno izdvajati. Svi momci su, žargonski rečeno, prva liga. Jedni su pri kraju igračke karijere, pa će nastaviti kao treneri, drugi tek stasavaju. Vjerujem da ću sa nekima u bližoj ili daljoj budućnosti opet dijeliti svlačionicu. S kim, ne zavisi od mene.

Koji sport nikako ne možeš da gledaš na TV, a kojim bi se bavio da nisi fudbaler?

– Ne volim boks, posebno kik boks. To mi je previše nasilno. Znam da će mi na ovome zamjeriti moj dobar drugar Draženko Ninić, nekadašnji evropski i svjetski prvak u kik boksu, ali jednostavno ne volim grubost… A da nisam fudbaler, vjerovatno bih igrao futsal.

Šta ti najviše nedostaje u Trebinju?

– Definitivno kuća i porodica. Posebno braća. Nas su četvorica – Milorad, Mihailo, David i ja. David je najmlađi i on je „šef“ svima u kući. Najstariji brat je nedavno dobio sina  Arsenija, tako da mi i on baš nedostaje.

Kada odeš odavde, šta će ti iz Trebinja najviše nedostajati?

– Atmosfera iz svlačionice, neki ljudi koje sam ovdje upoznao, i koji su vjerovali u mene kada većina nije.

Gdje bi volio da igraš u Evropi?

– Jedno je gdje bih volio, a drugo je gdje će ti se ukazati prilika. Čvrsto stojim na zemlji i svjestan sam da u životu treba ići korak po korak. Prvi sam napravio u Leotaru, drugi ću negdje drugo, nadam se već na ljeto. Za nekoliko godina vjerujem da ću biti spreman za krupniji iskorak u svojoj karijeri.

 izvor:hercegsport.com