Imao sam „čast i zadovoljstvo“ da moj komentar Košarkaškog prvenstva Evrope u Grčkoj objavljen na RTRS-u prenese HRT, u svojoj kultnoj emisiji „Slikom na sliku“, ističući deo gde sam rekao da su Hrvati, napuštajući pobedničko postolje , u stvari pobegli u svoju sramotu; tada je, čini mi se, legalizovana i „teorija zavere“ – jedni su jednaki, a drugi jednakiji!!!
Baš u to vreme snimio sam za NTV Banja Luka serijal „Banjalučke priče“ gde su mi poznati sugrađani koji dugo pamte pričali, do juče, „zabranjene priče“ između ostalog i o sportu.
Jedan od najstarijih „čika Jovica“, imenom i prezimenom Jovan – Jovica Cvijetić, govorio je šta je sve u prvim posleratnim godinama pratilo FK“Borac“, kako se zatirao „Krajišnik“, čak ni u sećanjima se nije smeo spominjati, kao „velikosrpska priča“ i neprijatelj bratstva i jedinstva.
Kakva i kolika neistina: u Krajišniku su igrali najbolji fudbaleri Vrbaske banovine, najviše Hrvata: Jović, braća Podgornik, Velić, pa sjajni golman Oto Bojer, onda muslimani predvođeni Idrizom Lađarevićem, tadašnjim fudbalskim virtuozom, najmanje je bilo Srba. Klub su vodili i finansirali najbogatiji i najsposobniji industrijalci, trgovci, zanatlije…, a mahom su to bili Srbi i jevreji. Krajišnik su podržavali i intelektualci, profesori, doktori, inžinjeri…, jer je bio klub gospodskih manira.
Tek obnovljeni Borac tavorio je, navijači su bili nezadovoljni, mahom je to bio gradski proletarijat, tražili su da klub vode oni koji se razumeju u fudbal, molili su neke od nekadašnjih Krajišnikovih funkcionera da pomognu Borcu…
Avaj!
Čim je počela vanredna Skupština u prostorijama tek obnovljenog građevinskog preduzeća „Pavo Radan“, a u prepunoj dvorani natiskali navijače, glava na glavi, među njima i članovi nekad čuvenih srpskih porodica koji su vodili Krajišnik: Divijak, Stričević, Popović, Petrović, Bokonjić, Ferenčić, Milanović…banuo je partijski „bog i batina“ u gradu Niko Jurinčić i odmah osuo drvlje i kamenje po Krajišniku, gotovo uzvikujući: „Prošlo je vrijeme zločinačke velikosrpske hegemonije!“
„Krajišnikovci“ su jedan za drugim napuštali skup, mnogi od njih, zbog nagoveštene i već lebdeće represije, ubrzo se zaputili ka Beogradu i Srbiji, gde su bili u izbeglištvu, i više se nikada nisu vratili u Banja Luku, a celokupna njihova imovina od kompletne Gospodske ulice, stadiona „Bana Bogoljuba Kujundžića“, već preimenovan u stadion Borac, silnog zemljišta na periferiji Banja Luke gde su imali voćnjake i izuzetno plodne oranice, porodične vile…, jednostavno sve konfiskovano im je kao „državno (partijsko) dobro“. Oni „krajišnikovci“ koji su izvukli živu glavu , odlazeći u partizane, prevedeni su u „borčevce“.
Ali!
Ni Borac nije bio pošteđen nedaća: iako je važio za „crveni klub“, da crveniji nije mogao biti, insistiralo se, gotovo naređivalo, da mu sada dominantna boja bude plava, a klupski amblem plavo – belo – crveni sa petokrakom, kao hrvatska zastava.
O tome je nedavno svedočio Miroslav Miro Bjelić, legendarni rukometaš evropskog Borca, kasnije ništa manje uspešan funkcioner, o njegovim raspravama sa Aleksandrom Ravlićem, devedesetih godina minulog veka promenio ime u Aleksander, kod komunista državno – partijski tumač Borčeve istorije! Bjelić je ostao dosledan, bez obzira što mu je Ravlić pretio i sudom, osnovna boja rukometaša ostala crvena, kako kod njih tako i kod svih ostalih klubova iz Borčeve porodice
Istorija jeste učiteljica života, ali kako je zapisao upravo Borčev kum Veselin Masleša ima dobrih i rđavih učiteljica…, a istoriju neretko tumače diletanti, neznalice, ali i pojedinci rđavih namera.
Kako se kalio Borac, naslovio sam roman o banjalučkom fudbalskom velikanu, duga je to i slojevita priča, prepuna protivrečnosti, baš kao što je sve na Balkanu, gde su u istoj ravni krv i med! Zato se Borac ovde toliko i voli, šta je sve kroz svoje trajanje prošao.
Vapaj Kočićevog junaka u priči „Kroz mećavu“ i danas, stotinu i kusur godina kasnije, zvuči kao naša sudbina – ideš li rode…
Borac, kroz svoje mećave, hrabro evo korača nepun vek, dokazujući da nijedno zlo, bez obzira na krvoproliće, ne može da pobedi dobro, ma kolikom skupom cenom ono plaćeno.