Foto: Pundit Arena
Istorija fudbala pamti mnogo sjajnih napadača. Di Stefano, Puškaš, Gerd Miler, Paolo Rosi, Ronaldo i mnogi drugi. Sadašnjost takođe poznaje neke vrhunske napadače kao što su levandovski, Suarez, Benzema. Ali jedan je poseban i tako drugačiji od drugih.
Kada sam počinjao da pratim fudbal, jedna od prvih utakmica koju sam odgledao bio je derbi Sjevernog Londona između Arsenala i Totenhema. Arsenal je tada slavio a impresioniran ljepotom igre koju su prikazali, počeo sam navijati za njih te sada već davne 2002. godine.
U toj ekipi Arsenala bilo je mnogo majstora i mnogo vrhunskih igrača. Patrik Vijera bio je spona između defanzive i napada, Robert Piers bio maestralan i što se tiče golova i asistencija. Kempbel, je dirigovao odbranom, po bokovima su igrali sjajni Ešli Kol i Lauren. Bio je tu i holandski genijalac Denis Berkampg. Ali jedan je bio impresivniji, moćniji i ubojiti od njih svih. Francuz sa brojem 14 na leđima, Francuz koji je postao najveća legenda u istoriji kluba.
Tijeri Anri karijeru je počeo u Francuskoj. Prošao je kroz neke manje klubove da bi njegov talenat prepoznao Monako. Potrefilo se da u Monaku u isto vrijeme bude i njegov kasniji ''šef'' Arsen Venger koji je tada vodio Monako.
Anri je sa 17 godina dobio šansu u prvom timu Monaka. Kako je vrijeme prolazilo igrao je sve bolje i bolje. Dok je bio u Monaku, dobio je i poziv 1997. od strane Aimea Žakea da igra za seniorsku reprezentaciju. Anri je do te mjere impresionirao selektora da ga je Žake uvrstio u ekipu koja će kasnije osvojiti Mundijal 1998. godine a Anri je tada bio daleko od igrača kakav će biti poslije.
Nakon Monaka otišao je u Juventus. No ta epizoda nije bila baš najbolja. Nakon Juventusa, došao je na red transfer koji će promijeniti karijeru Anrija ali i mnogo toga u istoriji fudbala. Naime, u ljeto 1999. godine, Anri je došao u Arsenal.
Anriju treneri čak nisu znali ni naći poziciju. U Juventusu je čak igrao i po lijevoj strani, bilo je takvih eksperimenata u Monaku ali Venger je imao drugu ideju. Njegov plan je bio jasan, Anri će igrati napadača. I to će se na kraju pokazati kao fenomenalna odluka.
Anri se fenomenalno snašao u novoj ulozi. Rešetao je mreže rivala i vodio Arsenal do dvije titule prvaka uz onu epsku sezonu 2003/04 kada je Arsenal bez poraza uzeo titulu u ligi. Anri je vodio ekipu i do dva FA kupa, dva Komjuniti Šilda a bio je i dio ekipe koja je ostvarila sjajne rezultate u Evropi. Međutim, tu je Arsenal zastao na poslednjem koraku. Prvo je 2000. izgubio finale Kupa Uefa od Galatasaraja a šest godina kasnije i finale Lige šampiona od Barselone.
Anri je u periodu u Arsenalu igrao i najbolji fudbal u karijeri. U prvom mandatu dao je 222 gola, kasnije još tri te je sa 225 golova najbolji strijelac u istoriji Arsenala. Bio je četiri puta najbolji strijelac Premijer lige a u sezoni 02/03 bio je i najbolji asistent u ligi i jedini je do De Brujnea prošle sezone imao 20 asistencija u jednoj sezoni.
No ako zanemarimo statistiku i brojeve o kojima tek možemo pričati dugo, Anrija za Arsenal vezuje toliko specifičnih momenata. Većina ih se desilo u sezoni 05/06. Recimo, u osmini finala Lige šampiona Arsenal je izbacio Real. Prvi meč se igrao u Madridu a Arsenal je slavio sa 1-0. Anri je primio loptu na centru, sjurio se ka golu i matirao nemoćnog Ikera Kasiljasa. Revanš je završen rezultatom 0-0 pa je AArsenal prošao dalje.
U završnici sezone desio se još jedan moment. Arsenal je poslednjeg dana sezone igrao protiv Vigana. Arsenal je slavio sa 4-2 i potvrdio plasman u kvalifikacije za Ligu šampiona. Međutim, taj meč će biti uvijek legendaran jer je to poslednji meč na čuvenom ''Hajberiju''. A kako se htjelo, poslednji gol na meču i Hajberiju, dao je kralj Hajberija, Tijeri Anri. Na toj utakmici postigao je tri gola a treći je bio iz penala za 4-2. Taj trenutak će ostati uvijek urezan u pamćenje svih koji vole Arsenal jer su emocije proradile na maksimalno kod svih.
Sledeći epski moment desio se u finalu Lige šampiona. Međutim, ovaj će se pamtiti sa gorčinom u ustima, naravno ako ste fan Arsenala ili samoga Anrija. Arsenal je vodio sa 1-0 protiv Barselone iako je igrao sa igračem manje. Na 20ak minuta do kraja, Anri je izašao 1 na 1 sa Vladezom. Svi su vidjeli već kako heroj navijača Arsenala postiže najvažniji gol u karijeri i kako donosi Arsenalu trofej radi kojeg postaje besmrtan i mitološko biće. Ali nije se to desilo. Anri je dokazao da je i on običan čovjek i nije pogodio. Valdez mu je odbranio i spasio svoj tim vjerovatnog poraza.
Kasnije je Barselona okrenula i došla do trofeja. Arsenalovim navijačima bolnije od poraza bilo je to što je najveći tragičar bio upravo onaj ko je toliko radosti donio, onaj koji je imao status božanstva u Islingtonu. Međutim, njegov status naravno nije trpio. I pored tog prokletog promašaja, Anrijevo ime navijači Arsenala će uvijek sa poštovanjem izgovarati.
Foto: Planet Football
Kao navijač Arsenala, divio sam se Anriju ne toliko radi samih golova koliko radi genijalnosti u igri. Djelovalo je da može šta hoće. Nije postojala situacija u kojoj nije opasan i iz koje ne može postići pogodak. Golove je davao na razne načine i nekada je djelovalo da je nemoguće sačuvati ga. Stariji komentatori su znali govoriti kada Anri da neki genijalan gol da je to za njega samo još jedan dan u kancelariji. i zaista je bilo tako. Čak i kada bi djelovalo da je loš, znao je jednim potezom da pogura svoj tim ka pobjedi.
Možda je bilo logično da najbolnije sjećanje na Anrija u dresu Arsenala bude taj promašeni zicer za vjerovatnu titulu prvaka Evrope. Ipak, najbolniji trenutak bio je onaj kada je ozvaničeno da Anri ide u Barselonu. U tom trenutku sam bio i dalje klinac ali me poprilično pogodilo jer i je idol otišao u klub koji nikada nisam previše volio.
Ima slučajeva kada neko ide za svojim idolom i pretvara se u navijača igrača a ne kluba. Ali sa mnom nije bilo tako. Uz Anrija sam zavolio Arsenal i ta ljubav je ostala do današnjih dana ma koliko teško bilo biti navijač Arsenala poslednjih sezona.
Što se Anrija tiče, igrao je dobro u Barsi ali nije to bilo to. Nikada više nakon odlaska, nije bio tako ubojit i nije imao tako bitnu ulogu kao u Arsenalu gdje je bio glavni igrač. Bio je starter i u Barsi ali je došao u vrijeme kada je Mesi već preuzimao figuru najbitnijeg igrača ekipe. Ako ništa, Anri se naosvajao trofeja sa Barsom a uzeo je i toliko željenu Ligu šampiona. Period u Nju Jorku ne treba nešto mnogo ni komentarisati izuzev perioda kada se vratio na nekih mjesec dana u Arsenal i dao tri gola u tom periodu.
Kad se sve sabere i oduzme, Anri je jedan od najboljih napadača u istoriji fudbala. Za navijače Arsenala on je nešto više od igrača. Nije samo legenda kluba, nije samo najbolji strijelac u istoriji kluba. Anri je prosto nešto više od toga. Titi je za navijače Arsenala božanstvo. Božanstvo kojem se ne zamjeri ni odlazak iz kluba ali ni taj promašaj protiv Barse jedne proklete kišne noći u Parizu 2006. godine.....