Politika koja širi mržnju i prezir uništava sve oko sebe: nauku, obrazovanje, kulturu, sport, život uopšte, na kraju i samu sebe; kad je čovek još izbliza upozna, onda spozna i njenu razarajuću moć svega postojećeg!
Primer prvi: lider SDA Bakir Izetbegović u filmu „Aida“, o navodnom genocidu u Srebrenici 1995.godine, potpisuje se svojeručno kao njegov sponzor i lobista, predvodeći sve i svakog iz tzv.neoliberalnog sveta „dokazujući“ da su „Srbi loš narod“, a Bošnjaci – muslimani osvedočeni „antifašisti“ i stradalnici od „srpskih genocidaša“.
Prestižni Oskar, pitanje je koliko je više i prestižan, trebalo je da sve to samo posvedoči po „svetskoj dubini i širini“. Kada ono, nema „kipića“, sve se okrenulo naglavačke, ima Boga – ne može ni laž da živi večno.
Primer drugi: banjalučki Borac, onaj fudbalski, i košarkaši Ikokee iz Aleksandrovca – Laktaša, nadskočili su sve klubove iz Federacije BiH, Borac je na čelu tabele Premijer lige, ispred Sarajeva, Veleža, Željezničara…, to je bio znak da se Sarajevo ugleda na svog političkog uzora Bakira Izetbegovića, optužujući i javno i izokola Republiku Srpsku i Banja Luku za sve i svašta, tačnije „nikog i ništa“, poručujući im da neće dozvoliti da se oni u sportu „šervanje po šeheru“, uz ko zna koje i kakve još etikete…
Primer treći: šta u celoj ovoj priči i koje poteze vuče „veliki svet“,onaj koji se deklarativno kroz revolucije zaklinje u demokratiju ičasnost, u kojem su bračni par Klinton, Hilari i Bil, kao osvedočeni prijatelji Bošnjaka – muslimana, sve radili da ocrne Srbe tako i toliko da su , čak, zločinačko bombardovanje Srbije, bez saglasnosti Saveta bezbednosti, ubijajući decu, civile, ljude nikom krive i nikom dužni, kakvog li licemerja, krstili u „Milosrdni anđeo“. Tvit gospođe Hilari od milion dolara u korist „Aide“ bio je vrhunac ljudske pakosti. „Aida“ je, ipak, propala, nema „Oskara“, koji se kao toliko toga već odavno pretvorilo u ruglo, a „Dara iz Jasenovca“ beleži rekordnu gledanost sa glavnom junakinjom devojčicom Biljanom Čekić, kojoj proriču blistavu filmsku karijeru, nema zla doveka!
Ovdašnji glumci, njih dvoje, koji su igrali u „Aidi“, kao i onima, a ima ih, i u Srbiji i u Republici Srpskoj, koji mrze i majku rođenu, očigledan su opor primer da narodu kojem i sam pripadam sledi duga nacionalno – moralna katarza, vraćanja samom sebi!
Bilo kako bilo, rat je, na kraju krajeva, krvava politika, „doživljaji“ i „igre bez granica“ oko „Oskara“, odavno liče na svoje pokrovitelje i inspiratore, ne želim da budem ni deo te priče, naprotiv: oduševljavaju me igre fudbalera Borca , posebno košarkaša Igokee, kojima se divi i Evropa, a uz film „Dara iz Jasenovca“ lio sam suze i nije me bilo stid; bio je to gnev duše!
Sve je, po dijalektici, bliže kraju nego početku, oduvek: ako me niste čuli ponoviću – moje srce kuca za „Daru“, Borac i Igokeu, sve zajedno Republiku Srpsku, laku noć nevešti džezeri! Žao mi je „Aide“ koja je pokazala da ne voli samu sebe!
Ili, dučićevski rečeno, svi ljudi imaju iste mane, ali nemaju iste vrline, čovekoljublje pre svega; ko ima dušu, mora je čuvati celi život! Sve drugo će doći i proći, a uvek će biti časnije zbog istine patiti, nego biti nagrađen za laž!
Baš kao Isus na golgoti.