„Onaj ko ne izdaje sebe, nikog i ne izdaje“, često je citirao Dobricu Ćosića legendarni utemeljivač i jedan od osnivača RK Borac Petar Pero Perović, dok mi je besedio o svom životu, a iz te njegove priče izrodila se i knjiga „Lopta za Peru Perovića“, sad već daleke 2000.godine.
U ovom vremenu svakojakih čuda, čudesa i čudovišta, nemimoilaze i sport, Perovićeva beseda zvuči nestvarno, koliko opominje toliko i otkriva vrata za nadu da je verovanje ,ipak, simbol istine i svetlosti:
…U Banja Luci je godinama vladao duh ’zajedništva grada’. Govorio sam o tome bezbroj puta da je sa mojom generacijom i njenim velikim mečevima živela cela Banja Luka. To pripadanje prenosilo se i na druge sportove. Rukometaši su, kad su god bili u prilici zbog svojih obaveza, bodrili fudbalere Borca, zajedno sa njima preživljavali odsudne bitke, protiv Slobode iz Tuzle i Željezničara iz Sarajeva za ulazak u Prvu ligu 1961.godine. Svakodnevno smo se družili sa Tomom Knezom, Branom Krivokućom, Mlađom Timotijevićem, Muhamedom Kulenovićem, ili sa bokserima Slavije Mijom Jandrićem i Draganom Batarom, bokserskim radnicima Sredojom Zekanovićem i Tomom Palankinom, šahistima Štrocom Šuvalićem i Mihailom Mihaljčišinom, gimnastičarima Rankom Cvijetićem, Vladom Đurasovićem, Mirkom – Pikijem Petričevićem, Medom Selimovićem, Miroslavom Nikićem… Isto pravilo ’duha zajedništva’ važio je i kad je glumac Husejin Čokić briljirao u filmu ’Licem u lice’, ili kada je na Opatijskom festivalu trijumfovao pevač Boško Orobović. Banja Luka je, uz izuzetne sportiste, imala izuzetne i prijatelje sporta Jovu Božića i Slavka Zamolu koji su bili neprevaziđeni tandem u pesmi i u izdržljivosti u piću, Dragu Kolaka, šahistu i filozofa, Dušana Mutića, filozofa i pesnika ulice, Vladu Dijaka, humoristu, novinarske veterane Đorđa Čiču, Jaroslava Kolešku i dopisnika Politike Vuka Jelovca, umetnika – fotografije Duška Momčilovića, načinio je prve profesionalne snimke sa rukometnih utakmica, zatim slikara Božu Nikolića, u Evropi znanog ugostitelja Milkana Gojića, heroja iz rata Dragu Mažara, bio je laf u životu, doktore Slavka Pišteljića i Andriju Mikeša, ugostitelje Vinka Jungića i Marka Prajsa, braću Popović, Đoko i Pero, proslavili su banjalučki moto sport, Ljubu Klindića, sjajnog privrednika i čoveka, tek glumca Vladu Zeljkovića, Adema Čejvana…“
Senke duboke, uvek su bistrile sećanja, tako i Petra Pere Perovića: „…Bojim se da su ta vremena ljudskog i sportskog zajedništva iščezla, a ne bi trebalo. Entuzijazam i ljubav prema Borcu koji je tada pedesetih godina dvadesetog veka dominirao Banja Lukom pripada davno prošlom vremenu. Moja je dužnost da ovde i sada pomenem bar deo onih čije je srce kucalo za Borac bio on fudbalski, rukometni, košarkaški, atletski: Milenka Jakšića, Dušana Bogojevića, Tošu Papića, Milana i Dragana Tošića, Joju Karapetrović, Asima DŽinića, Miloša Marijanovića, Dušana Stanivukovića, Peru i Vladu Bojkovskog, Branu Bosnića, Fikreta DŽankića, Kemala Ekića – Karla, Vladu Ercega, Hamdiju Kadunića, Tomislava Karadžu, Gugu Lazarevića, Božu Jovetića, Jovicu Cvijetića, Nadu Malešević…Kad sam govorio o novinarskim veteranima onog vremena, zajedno s mojom generacijom, na novinarsku scenu je stupio i Limun Papić koji je svojim pisanjem ostavio dubok trag u istoriji Borca baš koliko dubok trag i Božo Jovanović – Srbin, bio je odličan fudbaler, a veliki rukometni radnik. Beskonačna je ova lista, kao što je beskonačna bila i ljubav Banjalučana prema sportu, iskrena i od srca, ma o kojem Borcu da je bilo reči… Pogotovo smo tu energiju osetili mi u rukometu zahvaljujući neponovljivom pedsedniku Marku Aničiću, treneru Voji Misaljeviću, ’tehniku’ Sejmanu Ibrahimbegoviću...“
Bio jednom jedan neponovljivi Petar Pero Perović, srećom sačuvao sam jedan jedini video zapis, razgovarajući s njim u serijalu „Banjalučke priče“ 1997.godine.