Morala sam da iskoristim malo izmijenjen naslov Domanovićeve pripovijetke, jer ga se veoma često sjetim, prečesto.

Zašto se često osjećam kao srpski/ sportski vo, nije teško odgonetnuti. Pa razmišljam o svemu što se dešava u sportu u posljednje vrijeme i pitam se ko je ovdje lud?! Neću da ulazim u širenje priče o ovom jadu koji nas je snašao već godinu dana. Ne mogu da ne se ne osjećam kao vo kada proanaliziram mjere koje su donijete, one vezane za sport naročito.

Jedva su se sportisti navikli na prazne tribine, miris dezinfekcionih sredstava, mjerenje temperature svaki dan po sto puta. Međutim, kako da se naviknemo na mjere da ne mogu da rade škole sporta, mlađe kategorije, ko je profesionalac- ko ne, jedan sport igra- drugi ne, muškarci igraju- žene ne!

Koja Baba Vanga je prorekla i toliko zna o ovom nesrećnom virusu, da može da zna kako on neće napasti Premijer ligu, ali Prvu ligu hoće, košarkaše i fudbalere neće, ali odbojkašice hoće?

U kompletnom ludilu, srećom kafane rade, jer one su prioritet. Nije mi namjera nikoga da vrijeđam, svakome je njegova muka najteža. Ali... razmišlja li iko da djeca, osim što ne idu u školu, ne idu ni na trening.

Razmišlja li iko da naša djeca više nemaju organizovan dan, ustaljene navike i obaveze, da ne mogu po cijele dane sjediti kraj računara. Da ovo kvazi- školovanje i kvazi- treniranje sistematski uništavaju njihove radne navike.

Da šteta koja im je nanijeta ne može da se popravi. Da oni više ne doživljavaju ozbiljno ni školu ni trening, jer dosljednosti nema. Da su postali nezainteresovani, bezvoljni, nerealni, bez takmičarskog duha, bez realne ambicije, bez rada i truda.

Nama, koji se ništa ne pitamo, ostaje samo da mučemo kao volovi.