Komšiluk nam već nekoliko mjeseci “čuva” Žile, žućkasti psić, koji svojim izgledom ne može sakriti nedostatak pedigrea. Kada su ga predivne djevojčice iz zgrade donijele, prisvojile i usvojile, mi odrasli smo zdušno podržali njihovu ideju da se brinu o njemu.

Djevojčice su posebna priča, bolje reći roman, o prijateljstvu, srećnom djetinjstvu, igri, pjesmi i  dječijem iskrenom smijehu koji nam odzvanja komšilukom i razgaljuje sivilo svakodnevnog života i obaveza. Djevojčice bravo! Divne ste! Nego vratimo se Žiletu.

Žile je dobio i kućicu, još koji mjesec pa će mu biti tijesna. Nezgodno je procijeniti kod pasa bez pedigrea koliko će još rasti. Ali, niko ne mari za to. Žile živi i uživa... upala mu kašika u med, nesvjestan koliko je srećan, ali zahvalan na svemu. To jasno pokazuje zadovoljnim mahanjem repom. Naravno da me je Žiletova životna priča ponukala na razna razmišljanja.

S prozora gledam kako ga djevojčice kupaju, igraju se s njim, maze ga, paze i razmišljam, opet, kako je iskvarenost djelo odraslih. Samo nama odraslima je važna etiketa, ko je čiji, kojeg pedigrea, rase, stranke, boje... bez ikakvog razloga.

A djevojčice su srećne sa svojim Žiletom koji je okružen pažnjom i ljubavlju i baš ih briga za vrste i podvrste i pedigree. Oni se vole i srećni su! A i mi s njima, jer možemo svakodnevno da uživamo u tom prizoru.

Opet nas djeca uče lekcije o važnim stvarima u životu. 

Čujem juče da su pokušali Žileta da ukradu. Još jedna lekcija o životu... što bismo gradili svoju sreću, kad možemo ukrasti tuđu.