Vučina Šćepanović je utakmicom protiv Leotara u posljednjem kolu sezone Prve lige Republike Srpske stavio tačku na fudbalsku karijeru koja je u seniorima trajala više od 20 godina. Odlučio je da se oprosti u voljenom plavo-bijelom dresu Slavije iz Istočnog Sarajeva, iz koje je i počeo svoj put u Bosni i Hercegovini gdje je proveo najveći dio karijere nastupajući još i za Sarajevo, Zrinjski, te Olimpik.

U intervjuu za naš portal, ovaj fudbaler koji je počeo kao ofanzivac, drugi napadač u Slaviji, a završio u posljednjoj sezoni kao štoper, govori o svojoj karijeri, odluci da završi igranje i posveti se trenerskom pozivu.

Kako ste došli do odluke da se oprostite baš sada?

-Vodio sam se jednom starom, bolje da te pamte kada si na vrhuncu i kada si i dalje mogao da pružiš kvalitetnu partiju, nego da odeš, a da te se sjećaju kao nekoga ko nije više ništa mogao. Šalu na stranu, krenuo sam na A program za licenciranje, završavam ga. Treba razmišljati o drugim stvarima, tako da mislim da je defintivno bio pravi moment za kraj.

Pustili ste suze na kraju, zaplakali sami u svlačionici. Jeste li očekivali da će biti tako teško?

- Iskreno, mislio sam, pošto sam psihički dosta stabilan, da kada sam već donio tu odluku i u glavi riješio da se opraštam da će biti lakše. Ali, bukvalno me to sve emotivno razbilo na komade, nisam očekivao. Probao sam da se izborim sa tim, ali emocije su same došle, suze su same tekle. Kontrolisao sam se koliko sam mogao, ali ipak nisam uspio.

Vaša karijera u Bosni i Hercegovini počinje 2003. godine kada ste stigli iz Sartida. Kako je došlo do tog prvog kontakta sa Slavijom?

- Ja sam tada bio u generaciji Sartida iz Smedereva i proveo sam tamo dvije izuzetno fine godine kao jedan od mlađih igrača, debitovao u ligi SR Jugoslavije, igrao evropska takmičenja. Promjenom trenera i moja situacija se promijenila. Došli su tada Marko Pantelić, bio je Antunović, Zečević, Milosavljević, Živković. Stvarno vrhunska imena i trener Dostanić je došao i bio iskren prema meni i rekao je da neću imati previše prostora pored njih. Dopao mu se moj potencijal, ali jednostavno je smatrao da njima trebaju neki veći dometi, da se napravi neki iskorak, tako da ja ne bih imao puno prostora za igru. Preporučivali su pozajmicu, na koju sam se ja odlučio. A kako je došlo do Slavije? Golman, Dejan Ranković, sa kojim sam ja bio u izuzetno dobrim odnosima već je bio u Slaviji raniji, on me preporučio Slaviji. Malo sam se nećkao. Poslije prvog dolaska ovdje, vratio sam se poslije 24 časa, nije mi se svidjelo na prvu. Ali, eto, kasnije je sve postalo istorija.

Iz tog perioda je poznata i čuvena anegdota da Vas je tadašnji predsjednik Dragan Kulina prvo poslao kod frizera?

- Dragan Kulina, tadašnji predsjednik, je poslao vozilo lično po mene, gospodina Mišu Maunagu. I baš sada poslije utakmice Mišo mi govori „samo ja treba da se fotografišem sa tobom, jer sam te ja i doveo ovdje“.  I predsjednik je, kada me je vidio da sam došao sa takozvanom„čirokanom“, natjerao da se ošišam. A ja, mladost- ludost, ošišam se, ali se ofarbam skroz u plavo. Tako da je to neki moj početak.

Kakav je bio taj period u Slaviji, kada su Sokolovi tek sticali status premijerligaša?

- Iskreno, bilo je odlično. Stvarno mi je Slavija značila. U toj sezoni u vrhu napada, kao lutajući napadač iza Milanka Đerića postigao sam nekih 17 pogodaka, čini mi se. A svi znamo ko je i šta je u to vrijeme bio Milanko Đerić i o kakvom se napadaču radilo, tako da mi je on mnogo pomagao.

Sjajne igre Vas potom vode u Ukrajinu? Koje uspomene Vas vežu za taj dio karijere?

- Došao je poziv nekih ljudi da me vode u Ukrajinu i to se završilo na najbolji način. Potpisao sam trogodoišnji ugovor. Odradio sam jedan dio ugovora i onda na nagovor menadžera i sportskog direktora trebalo je da dođe do razmjene igrača između Kryvbasa i Sheriffa. Međutim to se nešto izjalovilo i ja sam ostao bez ugovora u Sheriffu, a nisam mogao da se vratim u Kryvbas. Na neku moju lakovjernost ostao sam bez ugovora u Ukrajini.

Poslije Ukrajine dolazi ponovo Srbija, a onda i Sjeverna Makedonija.

- Hajduk Kula godinu dana ili pola godine, zajedničke lige Srbije i Crne Gore. Poslije toga sam potpisao za Vardar. To je isto lijepo razdoblje u mojoj karijeri, stvarno vrhunski klub i kada sada čujem šta se trenutno dešava stvarno mi je žao jer taj klub zaslužuje mnogo više. Nakon Vardara dolazi mi poziv Radmila Ivančevića Makedonija Đorđe Petrov, klub koji se borio za titulu, za Evropu.  Godinu dana sam ukupno bio u Makedoniji i onda kući.

I onda dolazi drugi povratak u Slaviju, koji Vas je zauvijek ostavio u bh. fudbalu.

- Otišao sam prvo u Slaviju iz Sofije. Bio sam pred potpisom, međutim nisam znao da je situacija takva kakva mi se predstavljala. Poslije nekih šest- sedam dana u Bugarskoj, u posljednji čas ja odlučujem da odem jer situacija nije bila onakva kakva mi se obećavala, nije bilo konkretno ni što se tiče finansija, ni ničega. Minimalni uslovi, raskol u klubu, podmlađena ekipa, tako da nisam želio da ostanem. Krenuo sam nazad i negdje na autoputu pred Nišem zvoni telefon, vidim Bosna i Hercegovina. I ja se javljam govorim halo, kada sa druge strane neko govori:“ Hoćeš li ti više da se uozbiljiš, da počneš igrati ozbiljan fudbal“. Ja kontam ko je sad, šta je, samo čujem „Nema više z**********e, moraš da dođeš, idemo, pravimo priču, moraš konačno da prođeš jedne pripreme“. Ja i dalje ne znam ko je, pitam ko je to, kada govori sa druge strane, ovdje Dragan Kulina.  I to je drugi povratak moj u Slaviju. Nisam ni smio da mu kažem neću. Zadnji dan prelaznog roka ja dolazim u Slaviju na zimske pripreme kod trenera Jevrića. Priključio sam se ekipi na pripremama u Baru, ja imao problem sa tetivom, nisam odradio pripreme, kasnije odem u Antaliju sa ekipom i sve vrijeme sam radio po posebnom režimu. Tako da ni prvih par kola nisam odigrao, tek sredinom prvenstva sam se polako počeo vraćati.

To su bila najbolja vremena FK Slavija. Kako je bilo igrati tada u klubu?

- Slavija se razvijala brzo i finom putanjom prema naprijed. Imali smo uslove, imali smo podršku čitavog grada, ljudima koji su bili usko povezani sa klubom, privatnika, državnih i ostalih subjekata u Istočnom Sarajevu. U to vrijeme smo disali kao jedan. Lijepa priča koja se rađala tih godina. Dobri igrači, sjajni rezultati u te 3-4 godine razvitka, igrala se Evropa, borilo se za titulu, uzeo se Kup. Sigurno je bilo jedno veliko zadovoljstvo igrati pred našim navijačima, Sokolovima, koji su u tim vremenima parirali svim navijačima u državi, a sjećam se i da smo na svim gostovanjima imali ozbiljnu podršku.

Šta je presudilo da iz Slavije pređete u Sarajevo?

- Tada je presudio malo i neki finansijski momenat. Meni je isticao ugovor sa Slavijom, dugovanja su se gomilala. Imao sam razgovor sa ljudima iz kluba, nismo došli do zajedničkog jezika, a meni je uvijek bilo u interesu da napredujem kroz karijeru i da napravim još neki transfer. Ne mogu reći da je to tada bila neka velika razlika u novcu, ali jednostavno se te ambicije klupske i moje nisu poklopile i promijenio sam sredinu.

Kakve Vas uspomene vežu za FK Sarajevo?

- Bilo mi je čast i privilegija da igram za Sarajevo. Prva godina je bila turbulentnija. Smjena predsjednika, došli su novi ljudi, 8-9 mjeseci bez primanja. Stvarno smo imali poteškoće. Ekipa je dobro vođena od Mirze Varešanovića, drugi smo završili, iako smo jedan dio sezone proveli na prvom mjestu. U drugoj godini dolazi do neke trenerske vrteške, mijenjali smo dosta trenere, izborili smo Evropu, ali ja nisam uspio da se dogovorim za produžetak saradnje, tako da sam stavio tačku na tu priču sa Sarajevom i odlučio se za promjenu sredine.

Nakon Slavije i Sarajeva, prelazite u Zrinjski i dolazite i na vrhunac karijere.

- Iskreno, tu je veliku ulogu uradio Zoran Erbez. On me je kontaktirao i preporučio Zrinjskom. Moram reći da sam ja i prije toga, dok sam igrao u Slaviji imao ponudu Zrinjskog, ali nismo uspjeli da se dogovorimo. Onda je ponovo došlo do kontakta, bili su zainteresovani da sjednu sa mnom. Imao sam još neke ponude premijerligaša odlučio sam se na taj korak, jer mi je iskreno trebalo malo da se sklonim dalje od ove sarajevske regije, Sarajeva i Istočnog Sarajeva. Na kraju, nisam pogriješio. Pravila se fina priča, došli su novi ljudi, entuzijasti koji su danas u klubu, i koji rade dobar posao. Osvojio sam dvije titule prvaka, jedan lijep period moje karijere. Zbog tog nekog uspjeha, kako ekipnog, tako i individualnog, možda i najbolji dio moje karijere. Naravno, ne smijem niti jednog momenta da zaboravim i ostale klubove, veoma sam im zahvalan na svemu, Slavija je moj klub, Sokolovi su moji navijači i oni su na prvom mjestu.

Dobili ste i nagradu od navijača za najboljeg igrača u sezoni. Kakav je to osjećaj?

- To je individualna stvar na koju sam jako ponosan. Prelijep osjećaj. Navijači jednog kluba da te izaberu za najboljeg u sezoni je posebna privilegija. Oni sve gledaju, kompletan dojam. Staviti se u isti koš sa jednim Lukom Modrićem, Igorom Melherom, Krešom Kordićem, Markom Ivankovićem i drugima, sigurno da je velika čast i privilegija.

 Nakon odlaska iz Zrinjskog, igrate na prvoligaškim terenima za Slaviju i Olimpik. Otkud odluka da izađete iz Premijer lige iako ste mogli još dati u njoj?

-2016. godine kada sam imao razgovor sa upravom Zrinjskom nismo našli neki zajednički jezik, jer jednostavno nisam se više, ne vidio u Zrinjskom, nego razlika između nekog finansijskog aspketa nije bila zadovoljavajuća, nisam se pronašao u tome. Bilo je nekih priča za nastavak u drugim klubovima Premijer lige, ali nisam želio. Onda sam napravio prekid nekih 6-7 mjeseci, vratio sam se u Obrenovac, gdje sam preko nekih zajedničkih prijatelja pomagao Radničkom, malo trenirao, malo igrao, i imali smo neki dogovor da se skroz isključim iz fudbala, međutim to se nije desilo i ja sam se vratio u Istočno Sarajevo. Goran Simić me je nagovorio, prihvatio sam da se ponovo aktiviram i zaigram za Slaviju. Onda sam kratko bio u Olimpiku, i na kraju se vratio da završim tu gdje je sve i počelo.

Koje momente iz karijere najviše pamtite?

- Sami počeci moji su nešto što se uvijek pamti. Ljudi koji su zaslužni za moj razvoj, od prvih koraka u FK Kosovo polje, pa dalje preko Prištine. Moram pomenuti gospodina Spiru Grujića koji me je prvi vidio na školskom terenu i pozvao da se priključim njegovom timu. Pa poslije toga, Duško Petrović i Slavko Milačić, njima dugujem veliku zaslugu, nažalost oni više nisu među živima. Od njih sam krenuo u fudbalski razvoj i oni imaju posebno mjesto u sjećanju. Onda, naravno, Slavija, osvajanje Kupa BiH, pa poslije dolaze titule u Mostaru, nagrada za najboljeg igrača u Zrinjskom. Čovjek se uvijek sjeća onih najljepših stvari u karijeri, ali ovo je nešto posebno.

Imate li najdraži gol koji možete izdvojiti?

- Polufinale Kupa protiv Zrinjskog, pogodak za 1:0, tada smo ih izbacili i ušli u finale, i protiv Aalborga. Tada smo izbacili Dance, iako su nas svi otpisali, i to je jedan od ljepših momenata što se tiče golova. Svaki po sebi je lijep, ali ta dva imaju neku, što kažu neku veću težinu.

Od velikog broja sjajnih igrača sa kojima ste igrali, možete li izdvojiti nekog?

- Iskreno, ima tu stvarno dobrih i kvalitetnih igrača koji su igrali. Nabrajao bih sada, ne bi bilo dovoljno boje da to sve stavite. Pomenuo bih dva interenacionalna igrača, na stranu svi ostali, ali oni su obilježili moju karijeru i čast mi je bilo dijeliti svlačionicu sa njima. Jedan je Goran Bogdanović, svi znamo o kakvom se igraču radi, zajedno smo igrali u Smederevu, a drugi je Doktor, Sretko Vuksanović. To su stvarno klase, čast svim ostalima, ali njih dvojicu bih posebno izdvojio.

Najteži defanzivac protiv kojeg ste igrali?

- Šta znam, generalno ne bih izdvajao sada nekoga posebno. Ali, mogao bih pomenuti da nisam volio da igram protiv odbrane Slobode iz Tuzle. Mislim da će vam to potvrditi i svi ostali koji su u tim nekim vremenima igrali protiv Slobode, da je njihova odbrana baš bila, uh.

Sada kada se osvrnete iza sebe, žalite li za nečim?

- Mislim da nema potrebe za bilo čime da žalim. Svi govore, moglo se više ili nije. Onoliko koliko se moglo, toliko sam dao. Zadovoljan sam svojim fudbalskim putem. Kroz fudbal sam upoznao dosta dragih ljudi, najveće bogatstvo sam stekao kroz fudbal, prijateljstva, kumstva. Ostalo sve dođe i prođe.

Na kojem stadionu ste voljeli najviše igrati, osim ovih za čije ste klubove nastupali?

- Volio sam da igram na Pecari. Uvijek je tamo fudbalski ambijent. Stvarno fin ugođaj. Neću spominjati ove klubove za koje sam igrao, izuzev tih stadiona  izdvojio bih pored Pecare još i Bilino polje.

Otisnuli ste se u trenerske vode. Kakve su Vam ambicije?

- Sigurno da želim da napredujem iz godine u godinu. Završavam A program UEFA licence u našem Savezu. Za sada sam tu, pa ćemo vidjeti. Ima nekih razgovora, ali dok se to ne realizuje još ne mogu da kažem bilo šta.

Za kraj, Vučina Šćepanović je želio da se zahvali na podršci svima.

- Zahvalan sam svojoj porodici, prije svega, na neizmjernoj podršci kroz čitavu karijeru, sve do posljednje utakmice. To je najbitnije u životu jednog fudbalera, bez nje evidentno nema ništa drugo. Hvala svim saigračima, igračima, kolegama sa kojima sam igrao u svim klubovima, oružarima, tetkama koje vode računa o opremi, sekretarima, direktorima, predsjednicima, potpredsjednicima, trenerima također, koji su bili dio mog životnog puta i naravno navijačima svih klubova na neizmjernoj podršci.