Foto: Denver Stiffs

Prije 25-30 godina, bilo je nezamislivo da neki naš košarkaš bude glavna zvijezda jedne NBA ekipe. Međutim, danas je to realnost. I ne samo to, naš košarkaš je postao glavna zvijezda lige. Naš košarkaš postao je najbolji igrač najbolje lige svijeta.

Nikola Jokić je odrastao kao sasvim običan momak. Skroman i odgojen kakav je i dan danas. Košarku je zavolio uz braću i često je kao mali igrao košarku sa njima. Međutim, da bi postao najbolji, prešao je izuzetno dug put. Put tokom kojeg je morao mnogo rada i truda uložiti. Ali na kraju mu se sve vratilo i sada bere plodove svoga rada.

Iako je od ranih dana pokazivao veliki potencijal, Jokić je u početku bio ''Bucko iz Sombora''. Nije vodio računa o ishrani što je i sam pominjao te je često nakon treninga jeo burek i pio kolu a ne treba napominjati koliko je to pogubna kombinacija za jednog sportistu. Međutim, od jednog trenutka su se i te stvari unormalile.

Nikolu je spazio jedan čovjek. Čovjek koji će mu pomoći da izađe na pravi košarkaški put i da postigne uspjeh koji je postigao. Naravno, riječ je o Mišku Ražnatoviću. Miško je prepoznao potencijal u Jokiću i doveo ga je u Megu. Uz standardan rad na košarkaškim stvarima, od starta je bilo jasno da će Nikola morati promijeniti i neke navike te da će se morati zdravije hraniti.

Tokom boravka u Megi, Jokić je sarađivao sa Dejanom Milojevićem. Između njih dvojice ima sličnosti. Visoki a izuzetno inteligentni košarkaši. Milojević je vjerovao od starta Jokiću dosta i davao mu prostor ali i puštao mu da griješi i da iz grešaka uči.

Već sa 16 godina igrao je KLS. Sa nepunih 18 godina igrao je ABA ligu a sa 19 postao MVP najboljeg regionalnog takmičenja. A kako je došao u NBA ? Tako što je izabran na Draftu 2014. godine. Izabran je kao 41. pik od strane Denver Nagetsa. Koliko je Jokić jedan skroman i normalan dečko, govori podatak da nije ni pratio Draft i da je tek ujutru shvatio da je izabran.

Sam izbor na Draftu pa i potencijal igrača ne mora nužno značiti i uspjeh u NBA ligi. Potrebno je dosta toga. Povjerenje tima i fantastičan trener. Koliko god je Nikola Jokić maestralan i poseban, činjenica je da je došao u ekipu koja mu je vjerovala i kod fantastičnog trenera. Majk Meloun je često osporavan kod naših tastatura stručnjaka ali to je čovjek koji je od početka vjerovao u Nikolu i koji se na pravi način odnosio prema njemu. Znao mu je nekada dati i neku pedagošku lekciju koja se možda nama nije ni sviđala ali za mnogo toga što je Nikola postigao, zaslužan je svakako i Meloun.

Nikola je konstantno napredovao a sa njim i čitava ekipa. Malo po malo postao je ključan igrač Denvera i neko od čijeg raspoloženja zavisi cijela ekipa. Statistike su bile bolje iz sezone u sezonu. No, bitnije od tih statistika je to da one Jokiću nisu bile važne. Nikada se nije zamarao sa brojkama i radio je sve da mu ekipa dobije.

A sve što radi na terenu, radi tako lagano i tako genijalno. Njegove lopte imaju oči a njegova genijalnost je zaista ogromna. Dok obično centri igraju na snagu, Nikola igra na mozak. Mnogi su se uplašili šta će sa njim biti kada je tokom pauze radi korone skinuo kilograme. Međutim, straha nije trebalo biti. Dok Jokiću mozak ne mršavi, Jokić će dominirati i igrati sa lakoćom.

A tako je bilo ove sezone. Igrao se košarke i vodio je Denver do trećeg mjesta u regularnom dijelu sezone. I to je vodio Denver koji je bio uništen povredama. Uz rezultate ekipe, Nikola je imao sjajne statistike pa je imao 26 poena, 10,8 skokova te 8,3 asistencije a sve to uz 56% šuta iz igre. Pri tome, nikada se nije zamarao da li će dati 15 ili 35 poena. Apsolutno mu je to bilo nevažno.

Na primjer, kad je Denver igrao protiv Jute i kad je Jokić bio maestralan, najbolje se vidjelo koliko mu statistika ne igra neku ulogu. Kada je izašao iz igre u jednom momentu, Barton mu je rekao kako može ići preko 50 poena na meču (dao je na kraju 47) ako se samo malo potrudi. Međutim, Nikola mu je odgovorio da mu nije to toliko bitno.

Ta Nikolina skromnost je Nikolina najveća vrlina. Toliko toga je uradio, toliko stvari promijenio, toliki put prešao a i dalje je onaj skromni momak iz Sombora. Samo što više nije Bucko nego se doveo u red što se same kilaže tiče ali ostalo nije mijenjao. Uspjesi i milioni ga nisu pomjerili ma ni pedalj a to govori o njemu više od svih nevjerovatnih poteza na terenu.

A Nikola nije samo najbolji košarkaš svijeta. On mora svima biti najbolja inspiracija na svijetu. Mnogi će vidjeti sada samo MVP nagradu ali neće vidjeti šta je sve Nikola prošao da bi dotle došao. A zaista je prošao mnogo.

U jednom momentu htio je čak da se posveti konjima i da batali košarku. Potom je mijenjao ishranu i na neki način stil života. Kada je došao u NBA, htio je otići nakon prvog treninga jer nije vjerovao da može parirati ostalima. Međutim, ostao je i počeo je i sam vjerovati da može da igra sa njima. A vremenom je i to promijenio. Nije više igrao sa njima nego se igrao sa njima svima. 

A ta njegova igra je tako jednostavna a tako ubitačna. Kada krene da se igra košarke, djeluje da svako od nas može raditi ono što on radi. I najteže stvari izgledaju jednostavno kad ih radi majstor a Nikola Jokić je definitivno takav.

No najbolje u cijeloj priči je što nekadašnji Bucko ima svega 26 godina. On tek ulazi u one najbolje košarkaške godine. Kada sada igra ovako i kada je već sada MVP, onda samo zamislite kakav je njegov plafon.

Samo zdravlje da ga posluži i postaće jedan od najvećih. Ne samo kod nas jer on to već jeste. Postaće jedan od najvećih koji su igrali prelijepu igru zvanu košarka.