Rade Bogdanović
BEOGRAD – Nemirne 90-te godine prošlog veka sprečile su Radeta Bogdanovića da postane jedan od najboljih fudbalera sarajevskog Željezničara u njegovoj istoriji. Igrao je u Južnoj Koreji i Japanu, pa u Španiji i Nemačkoj, a karijeru okončao u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Na svakom svom debiju postigao je makar po jedan pogodak.
Rade Bogdanović pripada onoj vrsti vrhunskih fudbalera koji, ako imaju dilemu kuda da idu, pođu iz početka, tako da je većinu svojih debija za brojne klubove i reprezentaciju Jugoslavije obeležio golovima i zlatnim uspesima.
Svoj debi na „Grbavici“ imao je sa nepunih 18 godina. U meču protiv Hajduka bio je strelac. To se ne može zaboraviti. Kasnije, nesrećni rat je pretio da prekine jednu vrhunsku karijeru. Prešao je u Beograd, trenirao sa Partizanom, pa otišao u Južnu Koreju. Utisak je da je „Željo“ tada imao tim koji, da je ostao na okupu, za dve ili tri godine mogao čuda ostvariti.
„To je bila jedna mlada i sjajna generacija fudbalera, nakon smene generacija. Pokojni Suad Katana, pa Simo Krunić, Mario Stanić, Goran Gutalj, Vidović, Adžem, Katić, Karić, Pehlivanović, Pavlović, ja... Jedna izuzetna ekipa i generacija, a svi smo ponikli u Željezničaru, odnosno u njihovom juniorskom pogonu. Rat je došao, pa se ta generacija raširila po celoj kugli zemaljskoj. Ja sam otišao u Aziju, mnogi širom Evrope. Sa ove vremenske distance, ostalo je samo jedno divno sećanje, ali i seta što zajedno nismo igrali još nekoliko godina“, započeo je svoju priču Rade Bogdanović.
U Južnoj Koreji je osvajao prvenstvo, FA kup i Liga kup. Bio je najbolji asistent prvenstva Južne Koreje, pa među 11 najboljih u prvenstvu te zemlje, te najbolji strelac Liga kupa Južne Koreje. Njega je na istoku često sunce sreće, uspeha i zadovooljstvo umelo da greje.
„Odlazak u Južnu Koreju bio je pun pogodak s nekoliko aspekata. Tamo sam naučio šta znači red, rad i disciplina. Nije da je nisam imao, ali sam je tamo dogradio. Jedna kvalitetna zemlja koja nije opterećena, bogata zemlja. Mi koji smo otišli sa ’Grbavice’, da smo ostali bili bi večni ’kokuzi’. Kada se setim te 1992.godine, nemaština, niko tu novca imao nije. Svako se trudio da negde ode. Mene je sunce ogrejalo i otišao sam u tu zemlju. I znao sam čim sam kročio na taj kontinent da je dobar izbor, sve mi je odgovaralo. Došao sam u jedan stabilan i kvalitetan klub koji je tada imao mnogo igrača koji su nosili dres reprezentacije Južne Koreje. Bilo je nekoliko stranaca. Sada kada vraćam film, vidim da je to od Boga sveštano da uspem u toj zemlji i na tom kontinentu“, kaže Bogdanović.
Karijeru je nastavio u Atletiku iz Madrida i na debiju je postigao dva pogotka kada je Valjadolid isprašen sa 5:0. Kakvo nosi iskustvo iz Španije?
„Iz Južne Koreje otišao sam u Japan, a onda u Španiju. Ono što me čini posebno srećnim, te 1997.godine bio sam prvi stranac koji je došao iz Južne Koreje ili Japana u Evropu, da je za mene plaćeno veliko obeštećenje. Dolazak u Španiju bio je kao san. Došao sam u klub koji je nešto ranije bio šampion. Tog leta kupljeni su Vieri za 27 miliona, pa Žunjino... Gledali su me sa dozom opreza i skepticizma, tako i finkcioniše fudbalsko tržište, ali brzo sam ih sve razuverio. Na debiju sam dao dva pogotka protiv Valjadolida. Bila je sjajna atmosfera, posebno na početku. Bilo je dobro“, priseća se on.
Verder Bremen bio je naredni klub. Treba li govoriti da je naš sagovornik u debiju i pobedi od 4:2 protiv Volfsburga bio strelac. Osvojio je Kup Nemačke, ali i Intertoto kup. Lep trag je ostavio u toj fudbalskoj zemlji pre odlaska u Ujedinjene Arapske Emirate gde je i okončao karijeru.
„Moj odlazak u Verder bio je pozajmica igrača na godinu dana, ali su nakon tri meseca Nemci otkupili moj ugovor. Trener Feliks Magat insistirao je da dođem. Bio je moj ljubimac među trenerima. Bio je trener po mojoj meri. Disciplinovan, kvalitetan, sa mišljenjem koje nije skrivao. Imao je znanje, a vodio je velike, najveće,nemačke klubove. U Verderu sam igrao sa imenima koja su baš bila imena. Imao sam 27 godina, bilo je teže dokazivati se, ali uspeo sam. Bilo mi je lepo, nisam puno tražio, lako sam se prilagođavao, a svi su me cenili“, nastavlja Bogdanović.
Ostvario je tri nastupa za reprezentaciju SR Jugoslavije kod Slobodana Santrača. Prvi meč i dva pogotka protiv Gane. Baš ga je htelo na svim debijima.
„Tako je bilo, ha-ha-ha. Moram da se smejem. Drago mi je zbog tih golova, ali i žao što me posle toga više nikada nisu zvali u reprezentaciju. Trebali su da me ispoštuju, a ja njih jesam. Prekinuo sam godišnji odmor i otputovao na taj turnir u Južnu Koreju, a tada sam bio u Japanu kao igrač. Lepo sećanje. Bar će biti zapisano da sam neko ko je igrao tri utakmice za reprezentaciju i na debiju dao dva pogotka. Ipak, ostao je žal što nisam nanizao bar tridesetak utakmica za svoju zemlju. Imao sam kvalitet. Međutim, zadovoljan sam ostvarenim“, kaže Rade Bogdanović.
Ni „Željo“, ni Borac, Sarajevo, Sloboda, Velež, ali ni Crvena zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo nisu sa onim imidžom kao kada je bila jedna velika i lepa zemlja, gde pravilo favorita nije važilo i gde su autsajderi često pobeđivali. Bez jake lige nema kvaliteta, a bez toga nema ni gledalaca, a bez njih fudbal je velika čemerika.
„Odavno nisam čuo tako dobar komentar, odnosno da se definiše golom istinom ono kako je. Slažem se o stanju u fudbalu naših prostora. Nikada to neće ni biti kao nekada. Jugoslavija je bila velika zemlja koja je ulagala u sport. Bili smo talenti po prirodi. Bio je jak fudbal i ono što je najvažnije imao je ko da te talente uči, da radi sa njima. Kako da se igra fudbal i kako da se ponašamo. Današnje generacije su osakaćene, tržište je takvo da sagore i pre nego počnu da igraju. Nekada su klubove vodili akademski građani, istaknuti društveno – politički radnici, pisci, vredni privrednici. Danas veliki broj klubova vode bitange, neradnici, bagra, uličari. Nemojte mi govoriti da su ovo krupne i teške reći. Ja iza tih reči stojim. Nema privatizacije, klubovi u vlasništvu države, a država ima slabu kontrolu zbivanja u tim klubovima. Dobar poznavalac fudbala, a Balkanci znaju šta je fudbal, nema šta da traži na utakmicama. Dakle, zato kvaliteta nema, a onda niko neće da gleda ono što danas imamo“, analizira Bogdanović.
Naši prostori imaju talenata na sve strane, ali i menadžera koji bi najčešće da zarađuju bar onoliko koliko i ti igrači. Ako se uvede malo više reda i stvari postave na svoje mesto, možda bi Zvezda ili Partizan marširali fudbalskom Evropom, a „Željo“ Radeta Bogdanovića bedio bi Videoton kao od šale. Moramo da čekamo, nema nam druge.
„Kažu da nada poslednja umire. Mada, mislim da u Srbiji, u fudbalu BiH, u oba entiteta, generalno eks jugoslovenski prostori kada su u pitanju, ja se često setim one da je baka poodavno prošla sa kolačima. Voleo bih da nije tako, ali bojim se da sam milion posto u pravu“, pesimista je Rade Bogdanović.
Srbija je mnogo dobila dolaskom Dragana Stojkovića za selektora. Možemo li Srbiju, BiH, Severnu Makedoniju, Hrvatsku, Sloveniju i Crnu Goru uskoro gledati zajedno na nekom velikom takmičenju?
„Svi zajedno teško da se nađu na velikom takmičenju. Sada će Hrvatska i Severna Makedonija da se nađu na EP. Srbija će teško da ode na šampionat sveta, ali možda i ode kroz baraž. Za stvaranje velikog tima potrebno je najmanje četiri godine. Piksi Stojković je veliki stručnjak, ali skoro je došao. Ivica Osim je za mene najveći stručnjak na području nekadašnje Jugoslavije, uz Tomislava Ivića i Vujadina Boškova. Takvom Osimu bilo je potrebno četiri godine, pa da dobar tim Jugoslavije bude na Mondijalu u Italiji. Od srca Piksiju želim sve samo pobede, ali trebaće mu vremena da napravi dobar tim. Hrvati dugi niz godina imaju kvalitetnu reprezentaciju, često su bitan faktor velikih događaja, ali teško da će svih šest reprezentacija naći se zajedno na jednom velikom takmičenju“, smatra Bogdanović.
Rade Bogdanović je otac tri kćerke. Jedna je rođena u Južnoj Koreji, druga u Nemačkoj, a treća u Španiji. Dakle, on je građanin sveta. Nema naslednika u fudbalskom sportu, ali njegov sestrić Vladimir Jovančić izabrao je fudbal. Možda se rodi unuk koji će jednog dala biti dedina slika i prilika, da rešeta protivničke mreže.
„Daj Bože da bude tako. Od najmlađe kćerke Sofije sin, ako ga bude imala, možda bi me nasledio. Jer, ona je po genima, po izgledu ista otac. Voleo bi da me unuk nasledi u fudbalu. Bio bih presrećan“, zaključio je ovaj razgovor. Rade Bogdanović!
Postojani ljudi u svakoj oblasti života, pa tako i u fudbalu razlikuju se od onih nepostojanih što svaku svoju dobru nadu pretvaraju u sigurnu pobedu.
U trijumf svih pobeda...