Partizan sam zavolio još kao mali. Kako kje došlo do te ljubavi, ko će ga znati, ali su mi crno bijele boje bile uvijek u srcu. Pra utakmica koju sam gledao na ’’svom’’ tv je bila ona polufinalna sa Mančester junajtedom. Prvo u Beogradu, pa Mančesteru.

Naravno, znao sam kompletan tim i rezerve, a najviše sam volio Josipa Pirmajera. Zašto? Ne znam. Tako se jednostavno namjestilo.

Volio sam u Pauna. Kakav je to centarhalf bio, danas bi rekli štoper. Paun je bio čudo od igrača, a onda je stigao Moca Vukotić.

E, on mi je bio personifikacija Partizana. Ne igrač , igračina. Čarobnjak. Kapiten. Partizanova ikona. Nije bio samo sjajan igrač, već i sportista. Nikada ni jedne afere, ni jedna sjena nije pala na njegove igre i karijeru. Igrač koji je plijenio i u Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju…

Možda ga navijači tih klubova nisu voljeli, ali su ga poštovali. I pristalice Crvene zvezde su znale ko je i kakav je Moca Vukotić, kao što su Grobari uvažavali Džaju i ostale…

Možda nije Moca sa Partizanom uzeo trofeja koliko je želio i htio. Teško je bilo u onoj velikoj državi biti najbolji , a da budem iskren u tom periodu Zvezda je bila bolja.

A Moca je bio oličenje sportiste i vrhunski Partizanov kapiten. Takav se više neće pojaviti u Humskoj.

Uživao sam gledajući ga od Beograda, preko Zagreba, Splita, Mostara, Sarajeva. Znao sam ako Partizan bude pobijeđen imaćemo Mocine fudbalske čarolije.

Nedavno sam sa zetom Zoranom Vranešom, koji je igrao u Partizanu. pričao i pitao ga za Mocu. On je i igrao sa Momčilom Vukotićem. Nizao je samo lijepe riječi za kapitena.

Danas je Partizan ostao bez Moce. Otišao je tiho, kako je i živio kada je bio na vrhuncu svoje fudbalske karijere.

Meni ostaju sjećanja na njega i zauvijek će, za mene, biti najbolji i najveći u crno – bijelom dresu.

Nadam se da će Partizan sada donijeti odluku, jedinu moguću, i povući dres sa brojem 10. Zaslužio je to Moca, jer on je bio za deset. I igrač i čovjek.