Ime Daniela Stojanovića poznato je svim ljubiteljima Premijer lige Bosne i Hercegovine. Kao tinejdžer stigao je u nju i ponio dres Posušja, a onda je sa Draganom Jovićem otišao u Zrinjski i osvojio svoju prvu titulu sa njima. Slijedi odlazak u mjesto Cristiana Ronalda, na otok Madeira, u Nacional. Povrede su ga spriječile da ostavi bolji utisak u ovoj ekipi, a onda je ispunio dječački san i otišao u Hajduk iz Splita, sa kojim osvaja posljednji trofej koji su bili osvojili do danas, Kup Hrvatske.

Nakon što mu nije uspio transfer u Azerbejdžan, vraća se u Zrinjski i postaje kapiten plemića, te osvaja tri titule prvaka Bosne i Hercegovine sa mostarskim klubom. Karijeru je završio u Olimpiku osvajanjem Prve lige i plasmanom u Premijer ligu. Danas je pomoćni trener FK Slavija, a za naš portal je govorio o karijeri i trenerskom poslu.

Kako ste odlučili da je vrijeme za kraj karijere?

- Samim završetkom te sezone kada je korona krenula, odlučio sam i ja da završim. Završilo se u martu, odigrali smo dva kola. Prekinulo se i Olimpik je ušao u Premijer ligu. Kako se to odugovlačilo 2-3 mjeseca, malo sam razmišljao, napunio sam 36 godina i vuklo me je da se posvetim trenerskom poslu. Polako sam počeo da shvatam da više tu mogu pružiti nego kao igrač. Igraču je najteže reći dosta je. Ja sam osjetio da je dosta, nisam htio riskirati ni sa povredama i odlučio sam se da završim karijeru tako što smo ušli u Premijer ligu. Otišao sam kao pobjednik.

Nedavno ste stekli A licencu za trenera. Kako se snalazite u trenerskom poslu i da li Vam nedostaju igrački dani?

- Na B programu sam bio još kao igrač i tada još nisam shvaćao šta je to, ali kako sam igrao i upisao B licencu, nisam vidio razliku. Nisam razmišljao tada još kao trener. Sada na A programu je skroz druga priča. Slobodan sam, želim da učim. Kako se kaže, znam da ne znam, još moram puno učiti da bih napravio nešto više. Imao sam već 2-3 vrhunske ponude, ali nisam se htio upustiti u to. Nisam siguran u sebe. Možda bih se zaletio, pa ako ne uspije što bih ja htio kao trener, možda bi mi se sve to "zgadilo" za godinu-dvije. Nisam htio to. Doći će trenutak kada ću biti spreman da probam sam i napravim nešto više. Da li mi nedostaje fudbal? Nedostaje, sigurno. Kao igrač, moraš razmišljati samo o svojoj igri, ne možeš gledati druge. Ovo je nešto sasvim drugo. Osjećam se kao kada sam počinjao igrati nogomet. Prvu godinu mi je bilo teško. Falilo mi je. Počeo sam 2002, skoro 20 godina svaki dan trening-igranje, to je automatizam. Prvih tridesetak jutara je malo čudno kada se probudiš. Ali, pripremao sam ja sebe, nije da sam ja odjednom rekao neću. Spremio sam se psihički da mora doći trenutak da se završi. Ali, nije lako. To je 20 godina trajalo. Nekada mi je olakšanje kada ne moram petkom navečer u karantin. Ali, nedostaju utakmice. Kada upališ utakmice na Areni, do jučer si ti igrao sa njima, sada toga više nema.

Prvi trenerski posao Vam je u Slaviji kao pomoćnik Bojanu Regoji, jeste li se premišljali kada je stigao taj poziv?

- Iskreno, nisam se puno premišljao. Bojana znam dugo, znam ga kao igrača, kao čovjeka. Sada sam ga upoznao i kao trenera. Nisam se zbog toga libio. Još tu živim. To sam shvatio kao svoj početak učenja. Čuo sam od Bojana puno dobrih stvari o momcima i o ekipi Slavije, da žele da treniraju. To je meni bilo bitno u tom trenutku. Kako rekoh, nisam se želio upuštati u nešto veće, gdje možda ne bih imao priliku da nekoga nešto sada naučim. Drugačije je trenirati momke od dvadesetak godina, nego one od 30 i više. Oni možda to ne bi upijali. Ovako mogu sebe ocijeniti nakon godinu ili dvije da li sam uspio ili nisam. Ali, znam da sam dao sve od sebe da napravim nešto. Znam koliko je Bojan posvećen, živi za klub i mislim da bi ljudi koji brinu o Slaviji trebali biti sretni da imaju takvu osobu da se brine o prvom timu. Prvi tim je srce cijelog kluba i ekipe. To govorim i u ovakvom trenutku gdje realno nije dobra situacija. Znam kakva je Slavija bila kada je bila najjača. Ja sam bio u Zrinjskom, borili smo se za prvaka, oni su igrali Evropu, a sada su došli u situaciju da možda nema više ni zaštite kada se igra protiv nekih manjih klubova, da se niko ne uvrijedi. E sada, tu treba jaka osoba koja će se iznad svega toga izdići, a ja mislim da je Bojan ta osoba i što se tiče karaktera i svega. Voli Slaviju. On nema prioritete da stavi sebe ispred kluba, nego je klub uvijek ispred. To je pošten rad, a ja želim da radim na pošten i realan način i prepoznao sam da bih mogao sa njim sarađivati.

Da li Vam olakšava posao na početku to što je Bojan sličnih godina kao Vi i koliko je lakše zbog činjenice da je tu kao igrač i dalje Milan Muminović?

- Imao sam ponudu za Premijer ligu, starijeg i iskusnijeg trenera. Nisam to izabrao, izabrao sam kolegu sa škole. Baš onako kako nas uče po tim novim UEFA standardima. Ne znam da li bih sa nekim starijim trenerom uspio da ispoljim sve ono što znam u ovom trenutku. Sa Bojanom se razumijem 300 posto i znamo da radimo pravilno, pa dokle to ide, ide. Kada ne bude išlo, bože moj, takav je trenerski posao. Sa Mumijem sam igrao u Zrinjskom, Olimpikom, dugo smo prijatelji. On je jedan od razloga mog trenerskog posla u Slaviji. Iskren i pošten momak, koji je stariji od mene, još igra, još je željan i pruža vrhunske partije. Igra jednu od boljih sezona. Njegove ljudske i moralne kvalitete su neupitne i od ogromne važnosti je imati takvog igrača pored sebe. Sa njim se uvijek možemo dogovoriti da li je ekipa umorna ili nije, da vidimo kako ekipa diše, da li postoji neki problem da ga odmah riješimo.

Gdje vidite sebe kao trenera?

- Skroz sam se tome posvetio. To mi je prioritet, želio bih vidjeti gdje sam. Ambiciozan sam, želim da učim, ponoviću, znam koliko ne znam. Od svakog možeš nešto naučiti, i od čovjeka na ulici kada ga sretneš. Pokušaću nametnuti svoj sistem rada, ali prihvatiću sugestije. Želim završiti PRO licencu, bože zdravlja, i da probam sam negdje.

Zanimljivo je da ste, iako nikada niste igrali u Slaviji, život nastavili u Istočnom Sarajevu. Kako je do toga došlo?

- To je sticaj okolnosti. Dolazio sam ovdje još dok sam igrao u Željezničaru. Poslije kada sam dolazio u Olimpik, dolazio sam sa Mumijem i sa Đokom Milovićem, ovdje smo ispijali kafe, a ja sam živio u Sarajevu. Svidjelo mi se ovdje općenito i naselje i mjesto za život. Oženio sam se i supruga mi je počela raditi kao profesorica u školi. Odlučio sam se da kupim stan, da bude blizu i meni za trening i ženi za posao. Onda sam krenuo na licence, blizu mi je to. Nisam pogriješio, uživam ovdje, imam mnogo i prijatelja. Atmosfera je super, ima puno mladih roditelja, pa meni kao roditelju dvoje male djece, taj ambijent paše, miran je život.

Kako ste u Slaviji zadovoljni polusezonom iza nas?

- Problem nam je stvorio koronavirus. Nama je 80% ekipe tokom sezone preboljevalo koronu. Tri- četiri situacije su bile gdje su se igrači po mjesec dana oporavljali i ni danas se još nisu oporavili. Pripreme smo vrhunski odradili, imali smo i dobre rezultate, ali kako su se igrači počeli razboljevati to nas je srozalo. Tek, posljednja četiri kola smo imali ekipu koju smo željeli imati tokom čitave sezone. Dvije ubjedljive pobjede po 4:0, protiv Željezničara smo isto odlično igrali, nismo imali sreće. Bodovno nismo zadovoljni, moglo je biti više, ali zbog svih tih razloga ne može se igračima ništa prigovoriti, to je neki vanjski uticaj. A recimo, dosta ljudi nije ni znalo da se mi nosimo sa svim tim problemima, nismo mi ni htjeli da to bude neki izgovor za nešto što nije bilo dobro. Ali, realno je tako.

Da se vratimo na Vaše fudbalske početke, vi ste još kao tinejdžer zaigrali u Premijer ligi, kako se to desilo?

- Ja sam bio u Cibaliji u juniorima i tamo sam dobio poziv Vjekoslava Lokice. On me zovnuo da dođem u Posušje par dana kao dijete. Imao sam nekih 18 godina. Ostao sam desetak dana na pripremama, dao neke golove i ostao sam igrati u Premijer ligi. Poslije njega dolazi Dragan Jović za trenera Posušja. Moram da kažem da je on jedan od trenera koji je najzaslužniji što sam ja ovoliko dugo trajao i što sam uspio kao igrač. On me izbacio na tu veću scenu i iz Posušja on me odveo u Zrinjski. Kada je on postao trener Zrinjskog i mene je poveo. 2008. godine smo osvojili Premijer ligu i onda ja odlazim u Nacional.

Vratićemo se na Nacional, šta za Vas znači Zrinjski?

- Većina ljudi misli da sam ja iz Mostara. Svi su me za Mostar vezali. Niko nema pojma da sam ja iz Našica, Slavonije. Pet godina sam bio tamo, četiri titule, bio sam kapiten. Mostar je moja druga kuća, tu nema skrivanja. Tamo sam napravio maltene sve što sam uspio što se tiče nogometa. Zrinjski me stvorio kao igrača, tu sam doživio najveći napredak i otamo sam nastavio dalje.

Dobre igre u Zrinjskom preporučile su vas u Nacional. Otkud odlazak u Portugal?

- Ja sam u Nacional otišao tako što je predsjednik kluba direktno došao gledati utakmicu, čini mi se protiv Željezničara, Poslije utakmice odmah se spustio u hotel, sjeli smo, potpisao sam predugovor i za pola godine sam otišao. Zadržao sam se tamo dvije godine, ali sam imao dosta problema sa ozljedama, morao sam operisati kralježnicu, imao sam diskus herniju, i tu su mi doktori i rekli da su mi šanse 50-50 da ću moći igrati ozbiljan fudbal. Poslije operacije sam imao problema, ali na kraju opet sam se vratio. Nisam imao probleme, kakve sam mislio da ću imati.

Kako ste se osjećali na Madeiri, osjeti li se na svakom mjestu tamo da je odatle krenuo Cristiano Ronaldo?

- Da. Kamp Nacionala nosi ime Cristiana Ronalda, aerodromu je ime Cristiano Ronaldo. Taj otok Madeira na sred Atlantskog okeana ima nekih 300.000 ljudi, gdje god sjedneš na otoku vidiš tu njegovu vilu gdje je sagradio na vrhu brda. Osjeti se. Viđao sam redovno njegovu obitelju, i majku i sestru. Baš se osjeti da je to njegovo mjesto. Šta god može da se nazove Cristiano Ronaldo nazvaće, imam osjećaj da će u jednom trenutku i čitav otok preimenovati u Cristiano Ronaldo. 

Poslije Nacionala selite u Hajduk. Jeste li bili navijač Hajduka prije potpisa za "Bile"?

Jesam. Što se kaže obitelj je cijela navijala i tako sam naučen. Meni se pružila prilika da idem u Rijeku za duplo više para ili da idem u Hajduk. Srce me je vuklo Hajduku. Te godine smo osvojili Kup, a ja sam imao tu sreću da postignem gol i u polufinalu i finalu. Eto, od tada Hajduk nije osvojio ništa.

Kako je osvojiti trofej u Hajduku i slaviti sa Torcidom?

- Kada navijaš za neki klub, a onda ti se ispuni želja da nastupaš za taj klub, pa onda i da osvojiš nešto, to je nešto neopisivo. Taj trenutak ću zauvijek pamtiti. Ono što kažu, san ti se ispunio, sada možeš na miru umrijeti. Sigurno, trenutak koji se pamti. Kada god sada dođeš na stadion, vidiš slike tog trofeja i znaš da si upisan vječno u povijest, onda prođeš hodnikom i vidiš da su svuda okačene tvoje slike, to je uspomena do kraja života.

Nakon Hajduka došao je povratak u Zrinjski i tri titule sa Plemićima...

- Opet sam imao pauzu od pola godine, malo zbog povrede, a malo i jer sam trebao ići u Azerbejdžan. Čekao sam taj transfer mjesec dana i više nisam htio čekati ništa i vratio sam se u Zrinjski na poziv Danka Šulente. To je čovjek, kada ga spominjem, koji je najzaslužniji za ovaj Zrinjski koji traje više od deset godina na ovom nivou. Čovjek je 300% u klubu, ne prepušta ništa slučaju, pravi vrhunske transfere, radi vrhunske stvari, osvaja titule. Napravio se tada kostur ekipe gdje su dolazila po 2-3 igrača samo u prelaznim rokovima, a titule su se osvajale. Tri titule smo uzeli.

Poslije Zrinjskog slijedi dolazak u Željezničar, ali niste se tu zadržali puno. Zašto?

- Pola godine u Željezničaru. Jednostavno nisam se osjećao najbolje. Došao sam kasno na pripreme, na sami kraj sam došao u Tursku. Nisam pružao ono što znam da mogu, što sam pružao u Zrinjskom. Nisam se ni na terenu osjećao dobro, ni lagano. Imao sam ugovor još godinu dana, ali raskinuo sam na svoju štetu. Ja sam tako uvijek radio, kada god bih osjetio da se negdje ne osjećam dobro. Nisam želio ni da oštetim klub. Zaradio bih možda koju hiljadu maraka više, ali mislim da bih sebi škodio više što ću se loše osjećati, nego što bi mi značila koja hiljada maraka više. I kada je došao kraj sezone, mi smo se sa Zrinjskim borili za titulu tada, raskinuo sam ugovor.

Kraj karijere dočekali ste u Olimpiku. Kakve Vas uspomene vežu za Vukove?

- U Olimpik sam došao na poziv Emira Hadžića, koji je tada bio u klubu. Bila je lijepa priča napravljena i prihvatio sam. Nisam više gledao na neki novac. Nisam želio ići negdje dalje, dobio sam obitelj, i svako neko hodanje dalje nije bilo nekog smisla, ni sa finansijske strane, ni sa strane moje volje da mogu negdje ići, sam živjeti. Odlučio sam se ostati u Olimpiku, supruga je počela raditi u školi. Sve mi se poklopilo. Nismo uspjeli prve godine ući u Premijer ligu, druge godine borba sa Veležom i tek treće godine je leglo sve na svoje. I po meni taj plan je realan, tek poslije druge godine se može nešto očekivati od ekipe. Može se i na sreću neku ući nije sporno, ali tek nakon što je nakon treće godine malo i taj pritisak opao, sve je naleglo, onda se ušlo u Premijer ligu.

Žalite li za nečim u karijeri?

- Ne mogu žaliti za nečim što se nije desilo. Možda je bilo situacija gdje sam mogao bolje izabrati ili Evropu igrati, ali možda tada ne bih bio zadovoljniji u sebi. Bitno je da me je zdravlje poslužilo i da osim problema sa leđima nisam imao druge zdravstvene tegobe. Nisam megaloman, općenito. Željan uspjeha jesam, ali ne želim da preko svega prelazim samo da bih uspio u nečemu. Zadovoljan sam svime.

Bili ste tokom svoje karijere ono što se danas traži u fudbalu, ofanzivan bek. Nadavali ste se golova u karijeri, da li ste više voljeli biti krilo ili bek?

- Znao sam ja igrati i krilo, dosta puta. U Zrinjskom sam većinu golova dao sa lijevog krila. Prve godine kod Dragana Jovića dao sam 12 golova i imao deset asistencija, kada smo osvojili prvu titulu. Sticajem okolnosti, kako su treneri dolazili htjeli su ofanzivnije bekove i tako da sam znao igrati i lijevog beka i krilo. U Hajduku sam igrao i desnog beka i zadnjeg veznog, sve po potrebi.

Kako gledate na kvalitet Premijer lige BiH danas?

- Mislim da bi malo razumnije bilo da se ne uslovljava da mora početi neko do 21 godine. Sa svoje perspektive, mislim da bi svaki trener stavio mladog igrača u sastav ako je on kvalitet, pa makar imao 17-18 godina. Ovo može samo naštetiti i klubu i djetetu da sve nešto nazor ide, da počinješ sa njim, pa ga vadiš u 15. minutu. Tu gube svi, djetetu može da se zgadi nogomet. To bih sigurno mijenjao. Ove godine realno liga je izgubila na kvalitetu, sigurno, Željezničar ima svoje probleme, Sarajevo svoje, Borac je pao, znamo kako su klubovi ulazili. Konstanta je Zrinjski, pobjegli su 10 bodova, ali mislim da i oni ovako dominiraju jer je liga slabija.

Koliko se danas čujete sa ljudima u Zrinjskom?

- Neću reći svakodnevno, ali često. Poslije svake utakmice se čujem. Mostar je moj drugi dom. Uglavnom, u kontaktu sam non-stop. Sada gledam to malo iz trenerske perspektive, nije više ni kao igrač, ni kao gledalac. Dobijem poziv za neki savjet, neka pitanja od mlađih igrača. I tako će biti  uvijek što se mene tiče. Jer, kada ti tamo budeš pet godina, osvojiš četiri titule, budeš kapiten, onda je to poseban osjećaj.

Kapitenska traka u Zrinjskom, titule u Mostaru, kup u Split i još mnogo vrijednih uspomena imate iz karijere. Koja vam je najdraža?

- Ako bih morao izdvojiti, moram izdvojiti osvajanje Kupa sa Hajdukom. Time sam ispunio dječački san. Nisam mogao ni zamišljati da ću biti i igrač Hajduka, a kamoli da nešto osvojim. Taj trenutak kada osvojiš nešto sa klubom za kojeg si navijao, na čije si utakmice išao, to je nešto posebno. Umjesto gore na tribini, našao si se dole na terenu da podgineš pehar. Dao sam važne golove u polufinalu i finalu. Mada, i ove trenutke sa Zrinjskim ću pamtiti. Kada osvojiš neki turnir bude ti lijepo, a kamoli titule prvaka države.

U svijetu je generalno deficit lijevih bekova. Zašto?

- Dosta osjetljiva pozicija. Ljevaka je realno malo u svakom pogledu. I kada god ljevak dođe očekuje se od njega i ofanziva i defanziva. Pogotovo u današnjem fudbalu teško je naći nekoga ko igra to oboje. I kada se nađe između nešto to bude rijetkost. Deficit je jedan veliki. Puno se fudbal mijenja, fizikalije se zahtjevaju na nevjerovatnom nivou. Primjetio sam i ja da je deficit i da nekako malo mlađih lijevih bekova ima. Možda se i treneri boje staviti mlađeg igrača jer je osjetljiva pozicija. Ja sam tip koji bi više volio pružiti šansu mlađem igraču, pa i po cijenu greške. Pa neka pogriješi četiri utakmice, da vidimo da li može nešto da bude od njega. Ima to i do trenera koji pokušavaju sebi da kupe vrijeme. Znaš i sam kod nas pet kola, tri kluba promjene trenera. Rezultat jeste jedino mjerilo, ali ti i kroz igru možeš vidjeti da li ima napreteka ili nema. Čist primjer je Sergej Jakirović. On prošle sezone nije uspio izboriti Evropu, pružila mu se prilika za kontinuitet, postavio je ekipu po svojoj mjeri i napravio je dominaciju. Evo sada ga Dinamo traži.  Hoću da kažem, u takvoj situaciji možda se trener boji dati priliku mlađem igraču, vjeruje onom iskusnijem, štiti donekle sebe, a na kraju krajeva ti isto dođe. Možda produžiš sebi 2-3 kola, ali ti dođe na isto.

Kojeg biste saigrača izdvojili kao najboljeg u karijeri?

- Najbolji saigrač, pa rekao bih Wagner. Sa njim sam igrao u Posušju. Tada nisam bio svjestan kakav je igrač, jer tek smo tada počinjali, ali to je bilo kao na playstationu. On je bio mlađi puno, te njegove lopte, udarci, dueli. Kasnije sam shvatio kakav je to igrač. Rekao bih najkvalitetniji igrač koji nije napravio neku veliku karijeru kojeg sam ja upoznao. Stvarno klasa. Igrao sam sa još dosta kvalitetnih igrača, ali nikoga ne bih mogao staviti u njegov rang.

A koji je najnezgodniji igrač protiv kojeg ste igrali?

- To je lako. Hulk. On desno krilo, ja lijevog beka. To su bile patnje. Pazite taj Porto, Hulk, James i Falcao. Četvrtfinale Lige prvaka, Moutinho i Lucho Gonzalez iza njih. Svaka utakmica protiv Porta, trener stavi dva beka umjesto krila. Čovjek kao nacrtan. Takvu atletu uživo nikada nisam vidio. Njegovo najrealnije je ime Hulk, ne može se drugačije ni zvati, vjeruj mi. Puca sa svih strana, nezgodan za čuvanje nevjerovatno. Svi treneri ti samo govore nemoj mu dati da se okrene, ako se okrene zažmiri, udaraj, pravi faul. Što je najgore ne možeš ga ni udariti, ja ga udarim, mene zaboli noga. Igrač koji je ostavio snažan utisak na mene.

Stadion na kojem vam je najljepše bilo igrati, a da nije dom klubova čiji ste dres nosili?

- Najžešće gostovanje je Sporting Lisabon, Jose Alvelade stadion. Ne čuješ sam sebe tamo, 45 000 ljudi. Trener ti priča, ti ne čuješ. Imaš osjećaj da to nije realno. Luz je dobar stadion, ali je on veći 85 000, pa kada dođe 40 0000 to nije nešto. A ovdje stane 45000, on kada se napuni to je grotlo, gori sve. Taj stadion je na mene ostavio najupečatljivi dojam. I najnezgodnije gostovanje, ako se tamo posklizneš, slabo uđeš, bježi odmah.

Posljednjih dana centralna tema je nepozivanje Nemanje Bilbije u reprezentaciju. Igrali ste sa njim, šta mislite o njegovim igrama i da li ima mjesta u reprezentaciji?

- Bili smo kratko zajedno u Zrinjskom. On je igrač koji je obećavao i samo je bilo pitanje kada će eksplodirati. Nisam imao vremena da ga bolje upoznam, taman kada je on došao iz Splita, ja sam otišao. Što se tiče njegovih igara, mislim da je to smiješno diskutovati, golovi govore za njega. Da igramo vani, na dva golića, pa da stalno daješ gol, rekli bi vidi ga Ronaldo, a kamoli svaku utakmicu u Premijer ligi da daješ gol. To je vrijedno pažnje, nešto što nikad niko nije uspio. Moje mišljenje je da je zaslužio da igra u reprezentaciji, pogotovo sada kada je ovo okupljanje igrača iz Premijer lige. Ne bih ulazio u dubinu, ne znam šta, ni kako. Ali, igre to najbolje pokažu, a za njega su dovoljno pokazale.