Koljena zadaju udarac, on im uzvrati/ Vasilije Marković

Fudbal piše priče. Nekada one budu teške, nekada lagane, nekada neočekivane i neobične, nekada lijepe, a znaju biti i manje lijepe. Priču o nevjerovatnoj upornosti, borbi i kada je djelovalo da tu nema više prostora da se boriš, velikoj želji, ispisali su fudbal i Njegoš Baričanin na Palama. Redovi ove priče nastaviće se i u budućnosti dokazujući zašto je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu, a za neke i glavna.

Njegoš Baričanin je u svojoj kratkoj karijeri i za 22 godine života prošao što neki ne bi mogli podnijeti za dva života. Opraštao se od fudbala i vraćao mu se, operisao je koljeno tri puta, a na kraju ipak pobijedio i ponovo zaigrao u drugoligašu Republike Srpske, Romaniji. U razgovoru za naš portal govorio je o nevjerovatnoj upornosti da ponovo zaigra fudbal, porodičnoj tragediji koja ga je očvrsnula, ali i trenerskom poslu jer je već počeo da trenira djecu u paljanskom kolektivu. 

Kako kaže, trenerski posao je oduvijek bio privlačan za njega, a brojne povrede samo su ubrzale taj proces. 

- Oduvijek sam maštao da se poslije igračke karijere oprobam i u trenerskom poslu. Taj put ubrzale su tri operacije koljena koje sam imao. U trenutku prije treće operacije, igranje je  postalo previše bolno, a kako je fudbal moja najveća ljubav, tražio sam bilo koji način da i dalje ostanem vezan za fudbal. Želim biti motivacija ostalim i pred sebe sam postavio jedan malo teži zadatak. Kad je već moje igranje otežano, zašto ja ne bih bio taj koji će biti motivacija ostalim i podstrek da ne odustaju od svojih snova. Da svu svoju ljubav i znanje koje sam stekao i koje ću steći prenesem na nekoga. Ta motivacija mi je ideja vodilja u trenerskom poslu. Samoinicijativano sam izrazio želju da postanem trener, ljudi iz omladinske škole FK "Romanija" su mi pružili priliku i evo već godinu dana s uspjehom vodim omladinske kategorije u klubu, kaže na početku našeg razgovora Njegoš Baričanin, te ističe kako je prezadovoljan kako je počeo njegov trenerski izazov.

- Prezadovoljan! Ono što je najbitnije mališani su me jako dobro prihvatili, kako mene, tako i moj drugarski pristup prema njima, moj način rada. Vole me i poštuju.. Trenutno vodim pionire i selekciju 2013/14. Iako mi rezultati nisu na prvom mjestu, mogu da se pohvalim činjenicom da sam za godinu dana rada, vitrine u našoj omladinskoj školi okitio sa čak sedam pehara.

Trenerski posao mu krenuo odlično

Baričanin još uvijek nije krenuo na edukaciju za trenera pri N/FS BiH. Prvi korak biće mu C licenca i jedva čeka da počne školovanje.

- Da, čekam još samo da se sakupi dovoljan broj kandidata. Ovo je posao kojim želim da se bavim, od koga želim da živim. Vjerujem u sebe, korak po korak ka cilju i samo je nebo granica! Trenerski posao je mnogo zahtjevan. Ali, sa druge strane najljepši posao. Neprocjenjiv je osjećaj kad si uzrok nečije sreće i kad si nečiji uzor. 

Kako kaže, on je prvo djeci pedagog, pa drugar i tek onda na kraju trener.

- Moja trenerska filozofija je da snaga ne leži u pobjedama, već stalnoj težnji da lijepo ponašanje, sport, vjeru i kulturu usadim duboko u djecu, da ona sve ono što je dobro određuju u mislima, izražavaju riječima i sprovode djelima. Obično kažem da sam im prvo pedagog, drugar pa tek onda trener. 

Većina bi poslije tri operacije koljena i višegodišnje pauze odustala od aktivnog igranja fudbala, ali on se ponovo vratio na teren i ove polusezone bio jedan od boljih igrača Romanije. 

- Osjećaj je prelijep. Bogu hvala svi problemi su iza mene. Kao da opet proživljam djetinjstvo, sa nestrpljenjem isčekujem svaki trening, svaku utakmicu, osjećam se kao klinac. Nekako sam najsrećniji na terenu.

Kako nam kaže, o posljedicama ne razmišlja i ne interesuje ga da li koljena mogu ponovo izdati. Igra dok može, dok srce bira.

- Kod mene je srce u ratu sa razumom, već dugo. Sve dok srce bira, ne razmišljam o posljedicama. 

Utakmica za pamćenje/ Foto: Hercegovina.info

Nisu samo povrede obilježile njegovu dosadašnju karijeru. Njegov otac je preminuo mlad i to dok je Njegoš još bio u mlađim kategorijama. Jedan poseban detalj dok je nosio dres kadeta Slavije ostaće mu zauvijek u sjećanju.

- Moj pokojni otac je taj koji mi je prenio tu ogromnu ljubav prema fudbalu. On me je vozio na treninge, pratio svaku moju utakmicu, bio moja najveća podrška. Znam koliko je volio fudbal i živio za to da ja jednog dana postanem fudbaler i ostvarim naše zajedničke snove. Poslije njegove smrti, fudbal me je nastavio odgajati, fudbal je postao moj drugi otac. Od tad, svaki trening i svaku utakmicu posvećujem njemu. Tako da, volja je moj Srđan, koji navija za mene, sa nebeskih tribina. Na godišnjicu očeve smrti, desio se najljepši trenutak u mojoj karijeri. Skupio sam snage da dođem na utakmicu, ne želeći da iznevjerim ni klub ni saigrače. Dolazim direktno sa groblja. Na toj utakmici postižem pogodak i sa rukama podignutim ka nebu posvećujem gol svom ocu. To je definitivno najljepši trenutak u mojoj fudbalskoj karijeri. 

Sve to njega je očvrsnulo i ranije formiralo ličnost. Uz fudbal, izgradio je karakter i naučio da prihvati poraz i zainati se do ostvarenja svoga cilja.

- Fudbal izgrađuje karakter. Nauči te da prihvatiš poraz. E tad se probudi inat, stišneš zube i pokažeš da si ipak iznad tog poraza. Tu sam filozofiju prenio i na život. Shvatio sam da je u životu jedino bitno biti srećan i raditi ono što voliš. Sve ovo što sam uradio i što ću uraditi kao fudbalski trener posvećujem svom Srđanu!

Njegoš Baričanin je u omladinskim kategorijama igrao za sarajevski Željezničar i paljanski Olimp, nakon čega je prešao u Slaviju. Po prelasku u seniore nije dobio šansu među Sokolovima, pa je otišao u Drinu He, a nakon toga u Famos. Česte povrede odvojile su ga od fudbala i on se obreo u Romaniji u zimu 2020. godine.