Već deset godina ne trenira džudo. Već sedam godina nije obukao kimono. Prije deset dana osvojio je bronzanu medalju na prvenstvu Republike Srpske za seniore u super teškoj kategoriji. Njegovo ime je Vladimir Jokanović. Svima u Trebinju dobro poznato ime iz svijeta borilačkih sportova. Gorostas od 192 centimetra visine i 140 kilograma, koji privlači pažnju gdje god da se pojavi. Na prvu niko mu ne smije stati na crtu, a na drugu svi će ga opisati kao diva sa dušom mekšom od pamuka.

Zaljubio se Vlado u kimono sredinom osamdesetih. Nije imao ni pet godina kada ga je otac odveo na trening Džudo kluba „Leotar“. Strunjače od zida do zida, sala puna djece, kolutovi i padovi do mile volje bili su dovoljni da ovaj, danas tridesetdevetogodišnjak, zavoli džudo.

Kao da je juče bilo, sjeća se prvog treninga, ali i trenera. Zdravko Mrkonja, očev radni kolega. Smije se dok priča kako je prve dvije godine, uostalom kao i sva djeca tog uzrasta, nekad išao na trening, a nekad ne. Doživljavao je džudo kao igru. Naučio je osnovnu tehniku, kolutove, padove i poslije pet godina prestao da trenira. Razlog tome je činjenica da je bio neuporedivo viši i teži od svojih vršnjaka. Po sopstvenom priznanju sa šest godina je bio teži od većine devetogodišnjaka, a opet oni mnogo zreliji, brže su savladavali tehnike.

„Bio sam teži, ali ne i jači, jer u tom periodu ogromna razlika je godina dana, a ne tri“, evocira uspomene Vladimir Jokanović na Prvu osnovnu školu i prve treninge džudoa.

Tokom sedmog razreda je izrastao do nevjerovatnih 192 centimetra, a kako je većina njegovih vršnjaka trenirala košarku i on im se priključio. Šali se na svoj račun i tvrdi da bi nastavio da trenira košarku da je porastao još koji ‘cenat’.

„Pa to je prosječna visina u Hercegovini!“, analizira Vlado svoje fizičke predispozicije i otkriva da je u njemu tinjala želja da se vrati prvoj ljubavi. Tako se opet obreo na tatamiju, gdje ga je dočekao stari-novi trener Zdravko Mrkonja. Čak pola godine uporedo je trenirao oba sporta. Kaže mi „podjednako sam ih volio“.

Došlo je vrijeme za prvo džudo takmičenje. Poslije će se ispostaviti da je to bilo takmičenje koje je odredilo njegov sportski životni put.

„Ekipno prvenstvo Crne Gore za pionire. Nas sedam u ekipi. Pošto sam bio u najtežoj kategoriji borio sam se posljednji. Kad sam izašao na tatami rezultat je bio 3:3. Morao sam pobijediti i okrenuti u našu korist. To sam i učinio“, iskreno priznaje danas suprug Draganin i otac Katarine, Dimitrija i Teodore, da mu je ta pobjeda bila podstrek za dalje napredovanje.

„Nisam se nadao pobjedi. Prvo takmičenje. Trema. Mislio sam hajde da probam, da vidim kako izgleda. Kad sam pobijedio niko nije bio sretniji od mene. Naredno takmičenje, opet isto. Nizale su se pobjede. To je bio okidač. Niko me više nije mogao odvojiti od ovog sporta“, tvrdi Vlado i javno izražava zahvalnost treneru Zdravku Mrkonji što je počeo da trenira džudo, ali i što je u njemu ostao. Trenera smatra za velikog džudo znalca, i što je, kako reče, još bitnije, za odličnog pedagoga u radu sa djecom, koji se maksimalno trudio da svoje znanje prenese na svu djecu koja su kročila u salu.

Redovan je bio na treninzima i poslije svega 8-9 mjeseci treniranja odlazi na još veće takmičenje – prvenstvo Jugoslavije za pionire u Beogradu.

„Najjače takmičenje u tom trenutku. Državno. Ovdje je još uvijek bio rat. Nikad to neću zaboraviti. Ne znam ni kako smo došli do Beograda. Imao sam pet mečeva što je rijetkost u mojoj kategoriji jer teškaša obično ima manje. Tada sam osvojio bronzu. Bio sam prezadovoljan. To je stvarno bio ogroman uspjeh i rezultat. Tada sam već dobro zagrizao i odlučio da od džudoa ne odustajem nego da ganjam malo jače rezultate“, objelodanjuje nekadašnje planove i nabraja takmičenja, turnire, prvenstva, medalje.

Ipak, život je nekad surov. Nepredvidiv.

Sa petnaest godina zadobio je ozbiljnu povredu koljena što ga je odvojilo čak godinu dana od voljenog  sporta. Međutim, volja i želja za velikim takmičenjima bili su mnogo jači i Vlado već 1998. godine u juniorskoj konkurenciji postaje prvak Jugoslavije. Slava mu nije udarila u glavu, ali ga jeste učinila prepoznatljivim u svijetu džudo sporta. Skreće na sebe pažnju javnosti, ali i sportskih radnika iz zemlje i regiona, koji analiziraju njegov rad. Vrlo brzo dobija poziv da brani boje reprezentacije Jugoslavije na juniorskom prvenstvu Evrope koje se te godine održavalo u Rumuniji. Po sopstvenom priznanju nikada nije bio spremniji niti u boljoj formi.

Međutim, dan pred polazak, na posljednjem treningu, Vlado je obaviješten da ne ide za Rumuniju.

„Bila je to odluka nekih ljudi iz svijeta džudoa čije imena ne želim ni da pomenem, ali sa velikom gorčinom u glasu i još većom u srcu konstatujem da me je ta nepravda potpuno demoralisala. Ni dan danas mi nije jasno kakvi su to ljudi koji svjesno žele da osujete nečije pobjede, uspjehe. Još u tom tinejdžerskom periodu“, priča mi koliko ga taj „neodlazak“ još uvijek boli.

U to vrijeme završio je gimnaziju i upisao studije u Beogradu i zato ga je bar malo oraspoložio poziv čelnih ljudi Džudo kluba „Partizan“ da postane njihov član. Bila je to dodatna satisfakcija i jedna vrsta moralne pobjede. Ipak je prepoznat njegov potencijal. On sam, veliki ljubitelj ili bolje rečeno obožavalac crno-belog dresa još od najranijeg djetinjstva, ovaj poziv doživio je kao ispunjenje dječačkih snova. Sa zadovoljstvom je prihvatio i narednih osam godina bio standardni prvotimac Partizana, najtrofejnijeg džudo kluba na prostoru Jugoslavije. Ovo je značilo mnogo, ali i nosilo sa sobom veliku odgovornost i još veće odricanje. Dva put dnevno treninzi, ujutro kondicioni uveče džudo, pa čak i vikendom. Sa Partizanom je osvojio brojna odličja od ekipnog prvaka države do velikog broja međunarodnih turnira širom Evrope. Paralelno je bio i standardni prvotimac reprezentacije Jugoslavije u čijem je kimonu postao i Balkanski prvak u seniorskoj konkurenciji.

Tačku na uspješnu karijeru i život u velikom gradu, Vlado je stavio u 25. godini. Iznenadna smrt oca ga je navela da se vrati u Trebinje. Prijatelji i treneri su mu govorili da je lud, da to ne čini jer je „eksplodirao“ u svijetu sporta, odlično mu je išao fakultet, ali vaspitanje, toplina, ljubav i odgovornost koje je ponio iz porodičnog doma, učvrstile su njegovu odluku da se vrati kući i bude glava porodice. Osjećao je to kao nešto najnormalnije, najprirodnije i sasvim ispravnim korakom.

„Tada mi je bilo 25 godina. Za teškaša to su svakako najbolje sportske godine, međutim ja sam odlučio da napravim rez. Ne kajem se nijednog trenutka. Moje mjesto je bilo uz majku i sestru. Ubrzo sam se zaposlio i život je krenuo dalje“, s teškim uzdahom sjeća se ovaj gorostas prerane smrti oca, velikog oslonca i savjetnika.

Pregršt medalja krasi porodični dom Jokanovića

Još mu veći grč prelazi licem dok saopštava da je naišao na zatvorena vrata u džudo sportu rodnog grada. U klubu u kom je ponikao za njega više nije bilo mjesta.

No, opet se sudbina poigrala. Poslije nekih osam do devet mjeseci sasvim slučajno je sreo Miću Milića, istaknutog trebinjskog karatistu od koga dobija poziv da mu se priključi u novootvorenom Džiju džicu klubu.

„Mića je jedan od rijetkih ljudi koje sam upoznao u sportu, a da je potpuno predan tome što radi. Počeo sam sa njim učiti karate koji mi je bio potreban za džiju džicu. Za nepovjerovati, ali meni od 140 kila karate je išao relativno glatko. Naravno, nisam ja naučio ništa posebno iz karatea. Tek toliko elemenata koliko mi je bilo potrebno za novi sport“.

Ističe Vlado da je svaki početak težak, ali da se svaki trud i rad isplati pa je tako on sa 26 godina već na prvom takmičenju u novom sportu osvojio zlatnu medalju.

I opet se redaju takmičenja i medalje. Uslijedilo je Balkansko prvenstvo, ovaj put u Džiju džicu, i opet je pobijedio. Tako je uspio u dva različita sporta, kao reprezentativac dvije različite države (Jugoslavije i Republike Srpske) da postane Balkanski prvak.

Zanimljivo je napomenuti da i dok se bavio novim sportom, otprilike poslije dvije godine boravka u Trebinju, jedno jutro stigao je poziv iz Džudo kluba „Crvena zvezda“. Falio im je teškaš. Tražili su Vlada. Naredni period Vlado nastupa u dva sporta.

Osvojena medalja u 39. godini

Nižu se prvenstva, a njega opet zovu iz susjedne države. Jugoslavije više nema, ali selektor Srbije ga poziva da obuče reprezentativni dres u Džiju džicu. Pristaje. Nastupa na brojnim takmičenjima i ovaj put odlazi na prvenstvo Evrope. Osvaja bronzanu medalju u Crnoj Gori. Međutim ni evropska medalja, ni sjajna atmosfera na tatamiju, ni podrška kolega ne mogu izbrisati gorčinu koju Vlado svo vrijeme osjeća zbog nepravde koja mu je nanijeta one 1998. godine.

Naredno evropsko prvenstvo u Sloveniji je bilo njegovo posljednje profesionalno takmičenje. Bar je on tako mislio, jer je obnovio staru povredu koljena. Takođe, zagazio je i u četvrtu deceniju života. Međutim, ne miruje.

Prošle godine ispunio je sebi dječački san. Osnovao je vlastiti Džudo klub „Hercegovina“ i postao trener. Priznaje da bi volio da je mogao da se vrati u matični klub i da bi mu to bilo mnogo lakše nego da kreće iz početka. No, ne žali. Veliki broj djece trenira s njim, a dolaze i nekadašnji džudisti da treniraju zajedno. Pokušava, kao nekad njegov trener, da što više djece makne sa ulice, da ih ubijedi da zavole sport pa ako to bude džudo biće mu to dodatna satisfakcija da radi predano i odgovorno s njima. Kako bi im bio lični primjer, Vlado se vratio profesionalnom sportu. Vrlo neuobičajeno, u 39. godini, bez dana pravog treninga učestvovao je na nedavno održanom prvenstvu Republike Srpske i u super teškoj kategoriji osvojio bronzanu medalju. Opet je džudista i opet ima osmijeh na licu. Šta reći sem – Jednom šampion, uvijek šampion!

Jelena Kovačević/Glas Trebinja

Valdo Jokanović