Veselin Zrilić - Vlasnik brojnih rekorda!
Veselin Zrilić/Agencije
DUBROVNIK – Veselin Zrilić bio je fudbaler kakvih je danas malo po talentu i kvalitetu. Sa splitskim Hajdukom osvojio je titulu šampiona Jugoslavije, ali je zbog tri teške povrede bio prinuđen da karijeru nastavi u drugoligaškoj konkurenciji Jugoslavije. Postao je apsolutni rekorder po broju pogodaka, a posle Slobodana Santrača najviše se puta upisao u strelce na prostoru nekadašnje zajedničke zemlje.
Ko ga nije pratio – taj je fudbal promašio. Drvarčanin, sa prvim fudbalskim koracima u lokalnom Borcu, zatim mladi as splitskog Hajduka, deo u nagoveštaju najuspešnije generacije „bilih“, potom brojne povrede, pa GOŠK Jug Dubrovnik, Leotar i na kraju svi lični rekordi. Dabome, reč je o Veselinu Zriliću, davno prozvanom gol-mašinom.
Rođen je u Drvaru, 3. marta 1950. godine. Da krenemo od rodnog kraja. Ode ponekad do tog istorijskog mesta.
„Svi srodnici preselili su se u večnost. U Drvaru imam još samo sestru. Od nas šestoro, samo smo ona i ja živi. Zato odlazim u Drvar, da je posetim i da je vidim“, kaže Veselin Zrilić.
Negde sa 18 godina primetio ga je legendarni Tomislav Ivić i odveo ga, ni manje ni više, nego u Hajduk. U Splitu je proveo dve i po godine. Naglašava da je bilo posebno zadovoljstvo naći se rame uz rame sa Vilsonom Džonijem, Ivanom Buljanom, Draganom Holcerom, Mićunom Jovanićem, Juricom Jerkovićem, Lukom Peruzovićem, Ivicom Šurjakom…
„Ja sam 1968. godine došao u Split. Hajduk je 1971. godine postao šampion Jugoslavije. U toj sezoni odigrao sam deset utakmica. Prva u Sarajevu, druga protiv Maribora – i tada sam se teško povredio. Kada sam se oporavio, odigrao sam nekoliko utakmica, pa otišao u Dubrovnik, zatim su me vratili u Hajduk, ali povrede su nastavile da me muče. Ključnu kost sam tri puta lomio. Otišao sam u GOŠK Jug na dve i po godine, a potom prešao u Leotar. U Trebinju sam proveo jedanaest godina. Radio sam u Dubrovniku, a Trebinje je u neposrednoj blizini – lepo su me plaćali, spojio sam lepo i korisno“, govori Zrilić.
Godinu 1971. Hajduk je učinio svojom – bili su prvaci Jugoslavije. Predvodio ih je Slavko Luštica, zvani Žiga. Mogu da prođu mnoge godine, ali to se ne zaboravlja, jer su bili vesnici zlatne decenije splitskih „bilih“.
„Sve je tako. Tomislav Ivić je jedan od najboljih trenera u nekadašnjoj Jugoslaviji. Bili smo šampioni nakon 16 godina suše, a posle toga Hajduk je više puta slavio u prvenstvima i Kupovima Jugoslavije“, priča Veselin Zrilić.
Kaže da je slavlje tada trajalo danima. Sve je gorelo od radosti – pa i more na Rivi.
„Bilo je ludo i nezaboravno. Ljudi su vozili u suprotnom smeru. Mi smo se vratili iz Novog Sada, a Split je goreo od radosti. Živa ludnica. Zato bih voleo da Hajduk ponovo bude šampion Hrvatske, jer niko ne ume da se raduje kao Splićani“, naglašava Zrilić.
Sreća ga je napustila – imao je brojne ozbiljne povrede. Sudbina je htela da potom ode u GOŠK Jug. Na Lapadu se oduvek igrao dobar fudbal.
„Igrao se izvanredan fudbal. Bili smo deo drugoligaškog Zapada. Ja sam davao golove kao od šale, ali se to od mene i očekivalo. Onda sam otišao na služenje vojnog roka, a oni su ispali u niži rang. Nakon dve i po godine promenio sam klub i prešao u Trebinje. Svakodnevno sam putovao iz Dubrovnika – nije daleko, nije mi bilo teško“, nastavlja Zrilić.
U dresu Leotara proveo je punih jedanaest godina. Sa ponosom ističe da ga za taj period vežu zlatne uspomene.
„Najlepše uspomene vežu me za Trebinje i ljude koji su vodili i grad i Leotar. Činili su sve što je u njihovoj moći da klub stasava i napreduje. Ne može se opisati sa koliko žara su voleli Leotar. Bio je najstariji učesnik Druge lige. Kada su ušli 1965. godine, nikada više nisu ispadali. Predivno iskustvo stekao sam u Trebinju“, priznaje Zrilić.
Ponosno ističe da mu je priznanje najboljeg fudbalera Leotara u njegovoj istoriji, koja traje od 1925. godine, najdraže. Uz to, letos je dobio i Povelju grada Trebinja.
„Ta priznanja mi mnogo znače. Svakom prija da bude njihov vlasnik. Drago mi je što nisu zaboravili moj učinak. Bilo je tu još dobrih fudbalera, i domaćih i sa strane, ali su u Trebinju procenili da sam u ovom trenutku najzaslužniji. Hvala im od srca“, rekao je Zrilić.
Na oproštaju od igračke karijere u Trebinje je došla Crvena zvezda. Boško Đurovski, Dragan Stojković Piksi, Mitar Mrkela, Marko Elsner, Branko Davidović, Živan Ljukovčan, Slobodan Marović i ostali zvezdaši tog vremena stigli su u grad podno Leotara da mu kažu veliko hvala.
„Znam i pamtim. Hvala Zvezdi što mi je upriličila vrhunski oproštaj i priredila veliku radost. Utakmica je odigrana 1. februara 1986. godine. Stadion je bio krcat. To slavlje i taj oproštaj nikada neću zaboraviti. Poznajem se sa Draganom Džajićem, bili smo zajedno i u Dubrovniku. Hvala im za sve“, priseća se Zrilić.
U jakoj drugoligaškoj konkurenciji postigao je toliko golova da je postao apsolutni rekorder, koga niko nije nadmašio. Posle Slobodana Santrača, dao je najviše pogodaka na prostoru nekadašnje zajedničke zemlje.
„Godi svakom, pa i meni. Druga liga Jugoslavije bila je mnogo jača nego današnja elitna takmičenja u državama naslednicama. Igrali su Željezničar, Čelik, Olimpija, Spartak Subotica, Borac Banjaluka, Proleter Zrenjanin… Sve su to bili kvalitetni klubovi. Igrao se dobar fudbal, a gledaoci su masovno dolazili. Bio sam kralj strelaca u više sezona“, govori Zrilić.
Hteli su ga Osijek, Rijeka i ljubljanska Olimpija. Imao je i primamljivu ponudu iz Španije, ali se odlučio za vernost Leotaru i život u Dubrovniku.
„Radio sam u Dubrovniku, a lepo zarađivao u Leotaru. Nije mi žao onoga što sam izabrao, ali trebalo je da odem u Španiju – finansijski bih bolje prošao. Supruga me molila da ostanem, imali smo dvoje male dece. Dođe dan pa se pokajem, ali nije ni ovako bilo loše“, skroman je Zrilić.
Ostao je u fudbalu kao trener, ali kratko.
„Vodio sam klubove u okolnim mestima tri ili četiri godine, a onda sam odlučio da se povučem i živim od sećanja i uspomena“, kaže Zrilić.
Otac je dvojice sinova.
„Stariji sin je igrao profesionalno – nastupao je za Split i Osijek, igrao u Belgiji i bio prvotimac Vašaša. Mlađi sin nije blizak sportu, ugostitelj je i dobro mu ide.“
Žali što je Dubrovnik danas gotovo isključivo grad vaterpola.
„Najžalije mi je što je GOŠK danas u trećoj ili četvrtoj ligi. Propada stadion Lapad, oronuo je. Propada i vaterpolo – nekada višestruki prvak, a danas ništa. Grad Dubrovnik malo ulaže u sport, to nije dovoljno. Šteta, jer ovo je grad sporta“, podseća Zrilić.
Neki zagovaraju regionalnu fudbalsku ligu, po uzoru na košarku.
„Voleo bih da se to dogodi što pre, ali sam skeptičan. Bilo bi lepo da veći klubovi iz svih republika igraju jedno takmičenje, ali mislim da bi organizacija bila teška. Navijači su problem, bezbednost takođe. Dvoranski sportovi su nešto drugo, ali bi fudbal na kvalitetu mnogo dobio“, zaključuje nekadašnji rasni golgeter.
I danas mnogi pričaju da je Veselin Zrilić čuda pravio sa fudbalskom loptom. Da je igrao u 21. veku, bio bi uzor mlađima. Ima nešto i do sudbine. Nekadašnji kapiten mlade reprezentacije Jugoslavije nije robovao slavi – krasila ga je skromnost, a bio je bolji od većine.
Velemajstor jedne igre...