Foto: Liverpool

Fudbal se igra radi golova. Taj trenutak kada lopta pređe gol liniju je trenutak u kome sve vrvi od emocija. Sa jedne strane ogromna količina sreće a sa druge strane ogromna količina tuge. Iz tog razloga, kada neki meč završi 0-0, rijetko kada će gledaoci biti zadovoljni osim ako nisu igrali x na tiketu. Međutim, finale engleskog Liga kupa između Čelsija i Liverpula je izuzetak od te priče. Jeste bilo 0-0 ali vjerovatno i najspektakularnijih 0-0 koje smo ikada gledali.

I jedan i drugi trener izveli su faktički očekivane postave. Tuhel se odlučio za formaciju 3-4-2-1 dok je Klop izašao u formaciji 4-3-3. Bilo je jasno u samom startu da će biti nekoliko zanimljivih duela a da će se dosta toga odvijati preko bokova.

Čelsi je bolje ušao u meč. Bili su agresivniji i od starta se vidjela ideja da pokušaju iskoristiti Trena Aleksandera Arnolda. Arnold je fantastičan u ofanzivi ali je vjerovatno najlošiji Liverpulov defanzivac. Mnoge ekipe to koriste i vidjelo se da istu ideju ima i Čelsi koristeći Alonsa i pogotovo Mejsona Maunta. Pored toga, valja izdvojiti to da je Čelsi u startu izlazio visoko u presing bez previše straha i često su brzo vraćali posjed.

Liverpul nije previše paničio i polako je uspostavljao svoju igru. Dosta puta su otvarali akcije kao pozicione tako i tranzicione preko Luisa Diaza. Diaz se odlično snalazio i pravio dosta problema Čelsiju po lijevoj strani. Takođe, veoma je bitno istaći Džordana Hendersona.

Hendrson je bio vrlo vjerovatno najbolji igrač Liverpula. Kada su bili u defanzivi, pomagao je Arnoldu i često se spuštao desno kako bi spriječio Čelsijevu osnovnu ideju, odnosno napad preko lijeve strane. U ofanzivi, pomagao je u iznošenju lopte ali je nerijetko dolazi u završnicu i čak je u par napada bio pozicioniran kao špic kada Liverpul ima posjed. Imao je nevjerovatan radijus kretanja i odradio dosta posla koji se ne vidi na prvu.

Nakon prvih 15ak minuta, Liverpul je uspostavio kontrolu nad mečom i igralo se onako kako oni žele. Sada su oni izlazili u presing, brzo dolazili do novog posjeda i stalno su pritiskali. E sada dolazimo do Čelsijevog ''Hendersona'' odnosno igrača koji je imao sjajno kretanje.

Naravno, riječ je o Kai Havercu kojem je sjajno kretanje bez lopte jedno od jačih aduta. Čelsi se nakon prvih 15ak minuta povukao i od tada su napadali isključivo iz tranzicije. Tu je Haverc radio sjajan posao kako sa svojim kretnjama gdje je otvarao prostor saigračima, prije svih Mauntu, tako i svojim pasovima gdje je saigrače dovodio u sjajne pozicije.

Iako je bilo izuzetno dinamično, sa mnogo prilika prvo poluvrijeme završeno je bez golova. Nastavak je bio pa faktički prekopirano prvo poluvrijeme. Čelsi je bolje otvorio drugo poluvrijeme. Opet su izlazili visoko i iz presinga brzo vraćali posjed. Treba takođe istaći kod Čelsija i Pulišića koji je par puta dao sjajan pas između linija a to je uradio i u prvoj velikoj šansi u nastavku, kada je Maunt pogodio stativu.

Nakon 15ak minuta nastavka, ponovo Liverpul preuzima kontrolu, Čelsi se ponovo spušta u dupli defnazivni blok te se oslanja na tranziciju. Liverpul je pritiskao, stvarali su šanse ali najviše zahvaljujući Mendiju, Čelsi je ostao u igri. 

Ako nekome ko nije gledao meč pokažete sve šanse sa obje strane, teško će povjerovati da je bilo 0-0. Iako je moglo biti bar po dva gola sa obje strane, meč je završio 0-0. I produžeci su bili dinamični ali bez promjene rezultata. Ono što je fascinantno je to da defanzivnih propusta gotovo da nije bilo. Za 120 minuta igre sve šanse i jedni i drugi su stvorili na vlastiti kvalitet a ne na greškre protivnika.

Na kraju su penali odlučili pobjednika. Zapravo, možda je pobjednika odlučio Tuhel. U završnici drugog produžetka, izveo je Mendija koji je branio sjajno a uveo je Kepu radi penala. Tokom takmičenja Čelsi je dva puta prošao na penale i oba puta radi kepe, baš kao što su osvojili i evropski Super kup protiv Viljareala. Sa te strane je izmjenam imala rezona iako je svakako bilo malo nepošteno prema golmanu koji je do samoga kraja branio fantastično.

U penalima, i jedni i drugi su bili fantastični. Golmani ne da nisu mogli odbraniti ništa nego nisu mogli ni pročitati gdje će biti šutiran penal. Keleher je bio blizu kod penala Alonsa a Kepa kod penala Konatea. Sve je otišlo na kraju do 11. serije i golmana. Keleher je pogodio, Kepa prepucao gol i tako je spektakularno finale završeno na nevjerovatan način.

Obično želite što prije zaboraviti meč koji se završi 0-0. Ali ovaj meč će teško zaboraviti oni koji su ga gledali jer je bilo uživanje iako nije bilo golova. Fantastičan tempo tokom svih 120 minuta a kardinalnih grešaka faktički nije bilo.

Na kraju će najkardinalnija ispasti greška Tuhela da promijeni golmana. Da je uspio tako doći do trofeja, svi bi govorili o sjajnom potezu. Ovako, trpiće kritike.

Sa druge strane, Klop je konačno ''osvojio'' Vembli. Nakon što je sa Dortmundom izgubio finale Lige šampiona i finale Liga kupa protiv Sitija sa Liverpulom, sada je konačno podigao pehar na čuvenom stadionu.