Igor Štimac

rener Zrinjskog Igor Štimac danas se oglasio pismom na svojoj Fejsbuk stranici i iznio svoje viđenje trenutne situacije oko nastavka rada ili rastanka sa mostarskim Zrinjskim. Pismo prenosimo u potpunosti uz redakcijsku obradu.

 Već je kasno, ustvari polako sviće i radujem se danu koji dolazi… Naime, konačno me očekuje sastanak sa Dankom Šulentom, izvršnim direktorom kluba, pa ćemo svi zajedno napokon odahnuti kada se raspetlja ova saga oko trenera HŠK Zrinjski za narednu sezonu. Baš se veselim… a možda će ipak biti samo običan poziv nakon ovog „otvorenog pisma“ i zbogom ili doviđenja?!

Uvijek me u životu vodilo srce, ma koliko to koštalo… neka tako bude i ovaj put. Nikad se nisam skrivao jer nisam imao šta da tajim. Vjerujem da su mnogi koji prate i navijaju za naš klub, pa i oni kojima Zrinjski smeta, željni saznati zašto se toliko odugovlači i šta je stvarni razlog čekanja na „izricanje presude“ o mogućem razlazu nakon jedne od najuspješnijih, ako ne i najuspješnije sezone kluba u njegovoj sjajnoj istoriji.

Sezone u kojoj sam kao trener „uskočio u sedlo“ i vodio ekipu koju su drugi slagali i pripremali do mog dolaska… 61 odigrana utakmica, najviše u istoriji kluba u jednoj sezoni, od čega 16 evropskih. Dva osvojena trofeja (Superkup i Kup) i najuspješnija evropska sezona u klupskoj istoriji, prvo evropsko proljeće za naš HŠK Zrinjski. Drugo mjesto u prvenstvu sa preko 70% osvojenih bodova. Odigrali smo 21 utakmicu više od ovogodišnjeg prvaka Borca, od toga čak 14 evropskih utakmica više.

I ponosan sam na svaki osvojeni bod u prvenstvu i na osvojene trofeje, jer ama baš nijedan bod ni trofej nije ostvaren sudijskom greškom ili pomoći — svaki je osvojen plemićkom i viteškom borbom. A bilo je poprilično grešaka zbog kojih smo gubili bodove…

Proputovali smo Evropu zajedno, od Utrehta, Islanda, Majnca, Lublina, Rakova pa do Londona, ugostili pod Bijelim brijegom sve te protivnike i još Red Limps, Hekena, Rapida, Palasa… ponosno predstavljali HŠK Zrinjski i BiH širom Evrope.

Prošlo je dvije sedmice od posljednje utakmice, a neizvjesnost po pitanju novog/starog trenera traje… zbog čega?! Jesu li čelnici kluba čekali da se svima zahvalim na kraju sezone i brže-bolje prihvatim neku od ponuda pa da im bude lakše da obznane ime novog trenera?! Jesam li bio preglasan u iznošenju istine o položaju našeg naroda u BiH? Ako je tako, mogli smo to riješiti odmah nakon zadnje utakmice! Trebalo je samo reći!

Ko su oni koji žele moj odlazak, a ko se argumentovano bori za nastavak saradnje?! Ima li uopšte takvog? Siguran sam da ima, jer nekakva borba i prepirka sigurno traju na „gornjem“ katu čim se toliko odugovlači. Da je u pitanju jednoglasan stav, davno bi se sve riješilo! Pogotovo ako Danko tako želi…

Da li je neko radio račun bez krčmara jer ovaj Štimac misli svojom glavom i sam sastavlja ekipu sa svojim pomoćnicima, pa se taj neko želi malo igrati menadžera sa novim trenerom?! Skup sigurno nisam bio, jer ostvareni rezultati u Konferencijskoj ligi donijeli su prihode veće od godišnjeg budžeta kluba! Moglo bi se slobodno reći da sam zaslužio mnogo više. Ali da je novac ikada bio u pitanju, nikada tu ne bih ni došao…

Možda nekom treba „mekši“ trener koji će poslušati? Ima li puno ljubomornih na moj odnos sa Dankom ili mi se samo tako čini?! Vjerovatno ima svega pomalo od nabrojanog…

Ajmo redom…

Priča o mom odlasku, ili konkretnije rečeno „smjeni“, počela je još krajem prošle godine pred naš odlazak u Banjaluku na susret sa Borcem. Očekivala se pobjeda Borca i samim tim odmak na devet bodova razlike, što bi donekle opravdalo promjenu trenera… tada se još nije išlo sa imenom novog šefa u javnost, ali telefoni su počeli da rade. Legitimno, nema ljutnje…

Na žalost onih koji su priželjkivali moj odlazak, pobijedili smo Borac u Banjaluci, pa su se strasti smirile, a oni su morali čekati povoljniji trenutak… veliki fudbalski „stručnjaci“ kojima je domet prejedanje jagnjetine i opijanje na tuđi račun, ili samo komentarisanje tuđe igre, utihnuli su, ali nadali su se potopu protiv Kristal Palasa. Ni tu nisu imali sreće…

Žalim samo za promašajima Ivančića i Čuže u čistim situacijama, jer da su bolje reagovali, svi bismo zajedno pjevali „šta će Palas“… ali našim „kovačima“ zavjere nije smetalo što je „moj“ i „naš“ Zrinjski blistao u Konferencijskoj ligi protiv daleko jačih ekipa — oni su nastavili sa pričom o lošoj igri i zapostavljanju nekih igrača koje oni „simpatizuju“.

Nije im se svidjelo ni moje forsiranje nekolicine domaćih mladića za koje čvrsto vjerujem da mogu uspjeti ako ih se istrpi do kraja.

Čekao se eventualni kiks u utakmicama Superkupa protiv Sarajeva ili u jednoj od četiri preostale utakmice protiv Veleža koje smo imali odigrati do kraja sezone. Najlakše je trenera „maknuti“ kad izgubi od Veleža, zar ne? Gotovo svi bi to preboljeli…

I svaki put isti scenarij… pusti se informacija o „novom treneru Zrinjskog“ nekom od medija, obično bošnjačkom, malo da se zaljulja svlačionica pred utakmicu… ali moji Plemići se ne daju. Naša svlačionica diše punim plućima, svi kao jedan. Povrijedi se jedan, uskače drugi i tako redom…

Padaju redom Sarajevo u Superkupu na penale, potom preživljavamo masakr u Vrapčićima i pobjeđujemo 1:0, iako se sudija Petrović silno trudio cijelu utakmicu. Pitao sam se nakon utakmice ko mu je dao dozvolu za onakvo nasilje, ima li neko „naš“ u tome prste?! Ili ima ili nije za funkcije…

Nakon toga ponovo strada jadni Ibro sa svojim trupama, ovaj put pod Bijelim brijegom u finalu Kupa — 1:0, ali ipak se nada kako će mu revanš donijeti slavu. Nadaju se i neki naši dušebrižnici. Kakva bi to fešta bila u Vrapčićima, majko mila. A tek kod nekih rijetkih, ali bitnih na „našoj“ strani. Velikog Štimca smijenili omiljeni mu „Rođeni“…

E pa malo ćete još pričekati takav scenarij. Nikada, Zinedine, nikada! Šest puta u nulu ove sezone! Nezapamćeno!

Osvojili smo i Kup usred Vrapčića na „knauf areni“! Šteta promašenog penala Nemanje — da je pogodio za 2:0, bilo bi još 2–3 komada do kraja.

A na dočeku u zapadnom Mostaru gotovo svi, ali meni ne promiče koga nema… znam koga opravdano nema već duže vrijeme, ali neki koji navodno vole klub očito nisu baš sretni iako je njihov i naš Zrinjski osvojio Kup protiv „mrskog“ rivala. Propao plan, gorka im kafa iduće jutro — i nije zadnja…

To jutro nakon osvojenog Kupa ponovo naslovi o mojoj smjeni, dolazi navodno Rožman, po ko zna koji put — valjda peti, šesti već… Klub demantuje, ali previše mekano… može se između redova pročitati „mekoća“ demantija.

Preostala je samo jedna utakmica nade unutrašnjim kritičarima — ona protiv razbijenih trupa sirotog Ibre, zadnja ove sezone pod Bijelim brijegom. Mediji sve više bruje o novom treneru, ali moji Plemići gaze Rođene kao plitak potok. Samo 3:0, a moglo je biti sedam… i ponovo dolazi Rožman već iduće jutro. Pitam se koliko je već puta dolazio? Zar mu nije dosadilo?!

I koji bi normalan trener došao u klub koji odbacuje trenera koji je osvojio dva trofeja i ostvario istorijski uspjeh kluba u evropskom takmičenju? Možda samo onaj kojem je obećano da će biti prvi i donijeti desetu titulu Zrinjskom? A onda neće niko pitati za bivšeg trenera.

Rijetko griješim, imao sam posla (čitaj: borio se) protiv mnogo krupnijih riba.

Ostajem u Mostaru tri dana nakon zadnje utakmice sezone nadajući se brzom dogovoru oko nastavka saradnje kako bismo se pripremili na vrijeme za narednu sezonu, ali niko nema vremena za razgovor?! Moj zadnji razgovor sa Dankom prije završetka sezone bio je precizan po pitanju moje želje za nastavkom saradnje, pa me čudi gubljenje vremena.

Ko vrši pritisak i iz kojeg razloga?!

Tužan napuštam Mostar zbog nedostatka vremena ili hrabrosti po pitanju odluke. Očekivao sam bar toliko nakon svega — samo malo iskrenosti. Jer, Bogu hvala, ponuda imam, ali srce je tu… odlučujem biti tvrdoglav i čekati, jer baš sam znatiželjan, ali i svjestan činjenice o upornosti pojedinih na mom odlasku — dugogodišnjih saradnika i „prijatelja“ onom koji treba na kraju da odluči.

Zato, dragi moj Danko, ovo je moje „otvoreno pismo“ tebi koje je staro nekoliko dana, a čekalo je samo da najaviš dolazak na sastanak. Želim ti olakšati jutarnje buđenje, odagnati brige i pomoći da prelomiš donošenje odluke — ili možda da ti uštedim put do Splita!

Znam koliko strepiš svaku utakmicu, koliko kilometara prevališ u iščekivanju rezultata. Dobro pamtim koliko smo razgovora vodili nakon utakmica do kasno u noć dok su drugi bezbrižno spavali. Znam koliko brineš za klub, ali nisam više siguran imaš li energije i hrabrosti sa mnom ići dalje tamo gdje ja mislim da Zrinjski mora ići i gdje znam da može stići.

Tamo nema besplatnog prejedanja, vrijeđanja ni opijanja. Tamo meni i mojim igračima ne treba pomoć sudija, ni sklanjanje protivnika. Takve pobjede bi dobro došle nekom posrnulom treneru — ja ih ne želim. Radije ću časno izgubiti i čestitati protivniku!

Zato, ako želiš iskrenu saradnju, postojaće samo jedan uslov, vrlo jednostavan i finansijski bezbolan:

„Ako ulazimo u sezonu zajedno — idemo do kraja zajedno. Ako krene loše, ja morala imam: pokloniću se publici, zahvaliti svima i otići, ali neću dozvoliti više da drugi o tome odlučuju.“

A ako si planirao do Splita sa političkim objašnjenjima — radije uštedi gorivo i kreni sa predstavljanjem Rožmana, predugo vam stoji u ormaru.

Tvoj TRENER

Svima vama, dragi navijači, želim zahvaliti na bezbrojnim porukama podrške i sjajnom gostoprimstvu koje sam uživao u našem Mostaru i na svakom koraku širom naše predivne Herceg-Bosne, pa i mnogo šire. Žao mi je jedino što vam nismo isporučili desetu titulu prvaka, ali o razlozima ću detaljno kada ovo sve prođe.

Zrinjski do smrti