Ko je najbliži finalu, četiri selektora, četiri različite filozofije
Mondijal u završnoj fazi FOTO: fejsbuk
Piše: Slobodan STARČEVIĆ, fudbalski trener
Svjetsko prvenstvo došlo je do faze u kojoj više nema slučajnih učesnika. Francuska, Španija, Engleska i Argentina pokazale su različite puteve do polufinala, ali i različite trenerske ideje koje će sada odlučivati nijanse.
FRANCUSKA – ŠPANIJA
Pragmatizam protiv pozicione dominacije
Didie Dešamp i Luis de la Fuente predstavljaju dvije potpuno različite škole fudbala.
Francuska ne želi dominirati loptom. Dešamp je kroz cijelo prvenstvo pokazao ogromnu taktičku fleksibilnost. Protiv različitih protivnika mijenjao je visinu presinga, način branjenja i strukturu napada, ali nikada nije odustao od osnovnog cilja – ostati organizovan i kazniti protivnika u pravom trenutku. Iako je veoma atraktivna, ipak je rezultat i stabilnost ispred atraktivnost.
Španija, s druge strane, vjerovatno igra najkompletniji pozicioni fudbal na prvenstvu. Posjed nije cilj sam po sebi, već sredstvo za stalno stvaranje viška između linija. Međutim, upravo protiv fizički moćnih i taktički disciplinovanih ekipa poput Francuske ostaje pitanje koliko će uspjeti održati visok ritam cirkulacije lopte.
Ovo će biti duel u kojem će Španija pokušati kontrolisati prostor kroz loptu, a Francuska prostor bez lopte.
Na osnovu svega po meni je blaga prednost Francuskoj zbog veće taktičke prilagodljivosti i kvaliteta tranzicije.
ENGLESKA – ARGENTINA
Kontrola protiv individualne inspiracije
Tomas Tuhel možda je najveće trenersko osvježenje ovog prvenstva.
Engleska ne pobjeđuje spektakularno, ali gotovo svaka utakmica pokazala je drugačiji plan. Protiv Meksika igrala je drugačije nego protiv Norveške, prilagođavajući strukturu protivniku bez gubitka ravnoteže. Upravo je ta sposobnost prilagođavanja najveća vrijednost Tuhelovog rada.
Lionel Scaloni također je pokazao fleksibilnost, ali Argentina tokom nokaut faze otkriva određene probleme. Protiv organizovanih protivnika sve teže dolazi do prilika kroz pozicioni napad. Veliki dio kreativnosti i dalje zavisi od Mesija, dok prekidi i individualni kvalitet često predstavljaju glavno oružje.
Engleska djeluje kao ekipa sa više automatizama u organizaciji igre, dok Argentina i dalje češće utakmice rješava kroz trenutke individualne klase.
Ako Tuhel uspije zatvoriti Mesiju prostor između linija i natjerati Argentinu da dugo gradi napad protiv organizovanog bloka, mogao bi imati značajnu taktičku prednost.
Po meni blaga prednost Engleskoj zbog veće raznovrsnosti igre i bolje kolektivne organizacije.
Šta vi mislite!?
