Vojkovići do Rija !

Sportisti Srbije na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru  itekako imaju razloga za zadovoljstvo – osvojili su najveći broj medalja u istoriji srpskog sporta! Iako početak Igara nije bio obećavajući, nastavak takmičenja donio je mnogo radosti za sve srpske navijače.

Seriju pobjeda otvorio je zlatni rvač Davor Štefanek, zatim nastavila srebrena tekvandoistkinja Tijana Bogdanović. Sjajni kajakaši Marko Tomićević i Milenko Zorić osvojili su srebrenu medalju, a nakon 60 godina posta, Ivana Španović bronzanom medaljom je obogatila "kraljicu sportova". Na red su došla ekipna takmičenja, gdje je Srbija imala četiri predstavnika, koja su se planirala u polufinale, od toga čak tri u finale, postavši tako prva zemlja kojoj je to pošlo za rukom.

Poslije ovih nevjerovatnih rezultata, možemo sa ponosom reći da je Brazil itekako sretan za sportiste iz Srbije. Imali su i ogromnu podršku domaćih navijača, koja ih je nesebično bodrila i bila njihov „vjetar u leđa“. Pored domaćih navijača, podrška srpskih sportista stigla je čak i iz daleke Bosne i Hercegovine, iz Istočnog Sarajeva.

Đorđe Kenjić veliki navijač i patriota, koji sa ponosom ističe svoje porijeklo, ne krijući uzbuđenje što prisustvuje jednom ovakom sprektakularnom događaju.

- Ja zapravo i nisam planirao da idem na Olimpijske igre, sudbina je ovoga puta uplela svoje ruke, počinje svoju priču Đorđe, koji je rodom iz Republike Srpske, iz Istočnog Sarajeva.

Veliki uspjeh srpskih sportista nikoga nije ostavio ravnodušnim, tako ni ovog momka, koji je čak 600 km udaljen od Rio de Žaneria. Ulog je bio veliki, finale vaterpolo turnira i prilika za Srbiju da osvoji jedinu medalju koja im nedostaje.

- Godinama živim i radim u Sao Paulu, koji je dosta udaljen od Rija, tako da zbog svojih obaveza nisam ni razmišljao da uživo gledam Igre. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, i sportisti Srbije imali sve bolje rezultate, tako je u meni sve više rasla želja da ih uživo gledam. Nekako sve se samo poklopilo, vaterpolisti Srbije su se plasirali u finale, gdje su ih čekali Hrvati. A kako vaterpolo u Brazilu nije toliko popularan, karte za ženu i sebe sam ubrzo našao preko preprodavaca, dok nas je u Riu čekao prijatelj, rekao je Đorđe.

Baš kao i svakog sportistu i navijača, i na Kenjiće je Rio ostavio pozitivan utisak.

- I nakon šest sati putovanja konačno stižemo u Rio, koji je zaista nevjerovatan. Na svakom koraku se osjeća duh olimpizma, ljudi su nevjerovatno veseli, srdačni i mentalitetom dosta slični nama. Kako se finale približavalo, tako smo i mi odlučili da kako dolikuje pravom navijaču, sa obilježjima i zastavama bordimo svoju zemlju, uz osmijeh dodaje.

Slika transparenta na kojem piše SRBIJA = REPUBLIKA SRPSKA VOJKOVIĆI, vrlo brzo se proširila internetom, a najzaslužnije za to je upravo Đorđe.

- Pošto nismo imali zastavu, odlučili smo da pored majica i šalova, pokušamo da unesemo i transparent. A gdje da odeš na takvu smotru, a da ne pozdravim svoje rodno mjesto – i tako je nastao čuveni transparent, sa ponosom ističe on.

Finalna utakmica je protekla u fer i korektnoj borbi, u kojoj su vaterpolisti Srbije očekivano odnijeli pobjedu i tako svojoj zemlji donijeli drugo zlata sa ovogodišnjih Igara.

- Gledati uživo finale i vidjeti takve svjetske asove, nešto nevjerovatno i nemoguće riječima opisati. Intoniranje himne u takvom ambijentu, i uz toliku podršku Brazilaca, izaziva svaku moguću emociju. Na kraju, očekivano, Srbija osvaja zasluženo zlato i slavlje može da počne. Veliku podršku vaterpolistima Srbije dali su i ostali sportisti, bronzane košarkašice, Vlade Divac, zatim ikona brazilskog sporta Dejan Rambo Petković, Danilović, Paspalj i ostali. Nekako sam uspio da dođem do njih, slikam se, razmjenim par rečenica i sa suzama u očima opet odslušam intoniranje himne, ističe Đorđe.

Nakon utakmice, prepuni utisaka i sa tolikim emocijama krenuli su nazad u Sao Paolo, vraćajući se svojim svakodnevnim obavezama.

- Žao mi je što nisam bio u prilici da gledam i ostale naše sportiste, što moj put nije duže trajao. Nisam mogao ni slutiti da ću biti dio Olimpijskih igara, da ću prisustvovati osvajanju istorijskog zlata za Srbiju, nevjerovatan osjećaj, koji ću pamtiti dok sam živ, zaključio je Đorđe.