Aleksandra Begenišić igra košarku u Iranu

U Nikšiću snijeg do pasa. Sjedim na krevetu u vunenim čarapama, a oko mene karte, atlasi, skripte, knjige, papiri, …. jednom riječju – geografski haos.

Začulo se kuc-kuc. Priznajem, nisam stigla da kažem: „Naprijed!“, a vrata se već otvoriše. Pogledam i bez razmišljanja izustim: „Koooolika žena!“ Ona se nasmija, zakorači, pruži ruku i predstavi se: „Aleksandra Begenišić, drago mi je.“ Toliko me zbunila svojom visinom da sam samo mislila kako sam ja mala, ma mrva jedna. Tog jutra Aleksandra je tražila moju docimerku Anju, njenu saigračicu sa početka i više nego uspješne košarkaške karijere. Od tada smo se sretale po gradu uz ljubazno: „Ćao, Velika-ćao, Mala!“




Jutros sam od Anje saznala da je Aleksandra karijeru nastavila u Iranu. Zato sam odlučila da zadovoljim svoju znatiželju o životu i radu u toj, nama stranoj, azijskoj zemlji te da javno progovorim o mladim uspješnim Trebinjkama koje hljeb zarađuju daleko od rodnog kraja. Nas dvije ne volimo klasične intervjue i stoga vam prenosim Aleksandrinu životnu priču, onako kako je ona ispričala.

-Zovem se Aleksandra Begenišić, za prijatelje Saša. Prije svega, veliko mi je zadovoljstvo što dajem intervju za portal Moja Hercegovina (nadam se da me nije zapao najgori novinar!?). Imam 25 godina i Jeja (nadimak autorke ovih redova) me zove Velika jer sam visoka 194 cm. Visoka sam na tatu. Ja sam profesionalna košarkašica. Inače, u mojoj porodici niko nije igrao košarku i, iskreno rečeno, kao malu košarka me uopšte nije zanimala. Više vremena sam provodila igrajući fudbal s dječacima iz ulice. U osnovnoj školi u Trebinju fizičko vaspitanje mi je predavao prof. Milorad Nadaždin koji me je u više navrata nagovarao da treniram košarku, ali ja ga nisam poslušala. Na nagovor moje školske drugarice Dragane Misite otišla sam da pogledam trening i ostalo je sve istorija. Profesor Nadaždin nas je svakodnevno trenirao i spremao za sve ozbiljnije utakmice i nastavak karijere u velikim klubovima. Sa ŽKK Trebinje sam osvojila titulu šampiona Republike Srpske. To je bila moja odskočna daska.

Prvi profesionalni ugovor sam potpisala sa klubom Mladi Krajišnik iz Banja Luke, tada najboljim klubom u Bosni i Herce govini. Sa njima sam osvojila titulu prvaka Republike Srpske, Bosne i Hercegovine te kup Republike Srpske. Tamo sam provela dvije godine i naučila mnogo o košarci zahvaljujući treneru Bobu Kecmanu. Nakon Mladog Krajišnika ređaju se klubovi i zemlje. Prvo Srbija, zatim Švedska, Grčka, Turska i sad sam u Iranu. Ne mogu da izaberem gdje mi je bilo najbo lje. Svuda sam doživjela i dobre i loše stvari te naučila nešto novo što će mi biti od koristi i u košarci i u životu. Kada sam dobila ponudu iz Irana, bila sam iznenađena. Porodica i prijatelji nisu bili oduševljeni tom idejom. Međutim, ja se nisam dvoumila i ne kajem se. Roditelji su baš bili zabrinuti kad sam stigla ovdje i stalno su me pitali da li ću moći da se navi knem na ovaj način života. Razlog odlaska u Iran je bio izazov i, naravno, novac. Prva stvar koja mi je stavila do znanja kakvo mišljenje imamo generalno o Iranu je događaj na beogradskom aerodromu. Prilikom pasoške kontrole, gospođa mi je podrugljivo rekla: „Da li imate neku maramu sa sobom?“ Ne zamjeram joj jer je većina naših ljudi čula samo loše stvari o Iranu preko TV-a. Međutim, u stvarnosti nije sve tako kako mi mislimo. U Iranu nisam upoznala nikoga sa naših prostora. Ljudi koje sam upoznala su uglavnom čuli za Bosnu.


Živim u gradu koji se zove Bandar Abbas. Grad se nalazi na jugu Irana, u Persijskom zalivu. Svaki put kad pogledam u more, na drugoj strani vidim Dubai. Ljudi su jako ljubazni i spremni strancu da pomognu u svakom trenutku. Što i čini da se osjećam kao kod kuće. Od strane saigračica, trenerice i ostalih ljudi u klubu sam zaista sjajno prihvaćena. Prvih dana problem za mene je bio nošenje marama i dugačkih mantila da bi se pokrilo cijelo tijelo. Bilo jako teško. Onda mi je prešlo u naviku. Sad mogu reći da sam čak zavoljela mantile iz prostog razloga što ne moram satima da sjedim pred ormanom i smišljam šta ću obući. I dalje mi se ne sviđaju marame, kao ni iranski momci. Mislim da ne mogu da pariraju Hercegovcima. Ljudi iz kluba mi ne dozvoljavaju da se sama krećem. Imam ličnog vozača koji je uvijek uz mene. Što se tiče slobodnog vremena, imam ga jako malo. Imam dva treninga dnevno. U slobodno vrijeme odlazim na privatne žurke i druženja koja organizuju ljudi iz kluba te drugi stranci koje sam ovdje upoznala ili putem skajpa i vajbera komuniciram sa porodicom i prijateljima širom svijeta.


Što se tiče kvaliteta košarke, nije baš na zavidnom nivou. Igračice nisu tehnički potkovane. Moj tim je prošle godine zauzeo treće mjesto, a sad nam je plan osvajanje titule. Ono što će čitaocima biti zanilmljivo je da se utakmice igraju u 10h ujutro. Igraju svakih deset dana po tri dana za redom tri utakmice. Većina klubova se nalazi u Teheranu, glavnom gradu, pa i najviše vremena provodimo tamo. Ako snimaju televizijske kamere, igramo zamotane. To bi značilo da nosim dres dugih rukava i donji dio je trenerka te imam maramu na glavi. Ako nema TV prenosa, onda ne nosimo marame. U publici su isključivo žene i djeca. I svi koji prisustvuju utakmici oko terena su osobe ženskog pola.

Iako na prvi pogled izgleda da je jako teško živjeti i igrati u Iranu, nije tako. Ako dobijem ponudu da produžim ugovor, vrlo rado ću ostati. Mislim da nisam još dostigla vrhunac karijere. Imam još mnogo toga da pokažem i pružim, a da li će to biti u Iranu ili nekoj zemlji na drugom kraju svijeta, vidjećemo! Pozdrav, Saša.“

Iznenadila me je činjenica da je ovoj uspješnoj Trebinjki ovo prvi intervju za neki od medija sa prostora Hercegovine. Mislim da je ženska košarka nepravedno marketinški i medijski zapostavljena, s obzirom na talente koje je iznjedrila.

Draga moja Velika, Mala ti želi da igraš na još bar dva kontinenta.