Rukometni okršaj dva kuma

Dragiša Koraćević i Spasoje Pekić

Zna tako sport da napiše lijepe, ljudske priče.

Priče koje dožive svoju nadgradnju. Tačnije život je dopiše.

Spasoje Pekić i Dragiša Koraćević su se upoznali davne 2003. godine, kao golobradi dječaci, na utakmici Druge lige RS u Nevesinju između Hercegovine i Leotara. Tada na različitim stranama a već sljedeću sezonu zajedno u Leotaru koji je postao prvoligaš.

„Od sezona 2004. bili smo cimeri u đačkom domu i od tad smo nerazdvojni do danas. Prvih godina u Leotaru smo trenirali u teškim uslovima koje smo zajedno prebrodili. „Jedno vrijeme kratko nismo pričali, ali smo zajedno dijelili koru hljeba i radili na treningu u paru bez ikakvih problema. Zajedno smo išli na ljetovanja, festivale, čekali nove godine. Išli smo jedan  kod drugog  kući, pogotovo ja u Bileću gdje sam se osjećao kao kod svojih. Tih godina igrali smo dobro. Leotar je bio sve bolji i bolji i na ljeto 2006. prelazimo zajedno u Željezničar iz Sarajeva koji je postao premijerligaš. Međutim, tadašnja uprava Leotara nam nije dala ispisnice, našli smo se na arbitraži i izgubili. Spasoje se vratio kratko u Nevesinje, pa u Lokomotivu a ja u Leotar. Poslije dvije sezone ponovo smo se našli zajedno u Leotaru. Tada se klub stabilizuje igrački i organizaciono. Napada se titula RS koja se i osvaja 2010/11 a samim tim i ulazimo u Premijer ligu. Zajedno smo uspješno igrali dvije sezone u Premijer ligi. Sezone 2013. Leotar je ispao iz Premijer lige i tu nam se igrački putevi razdvajaju“, priča nam Dragiša koji je danas pomoćni trener u Rukometnom klubu Leotar.

Život je dalje išao a Spasoje prelazi u Derventu. Dragiša uskoro doživljava tešku povredu što je prouzrokovalo kraj igračke a početak trenerske karijere. „Siguran sam da se nijesam povrijedio da bi se ponovo sreli kao igrači, ako ne po treći put u Leotaru onda u nekom drugom klubu. Od tad smo svaki dan u kontaktu, posjećujemo se kad god smo u mogućnosti. Učestvovali u organizovanja rukometnih turnira. U dresu Leotara zajedno smo odigrali preko stotinu utakmica, mnogo više pobjeda nego poraza. Imali smo dosta lijepih trenutaka, stekli zajedničke prijatelje, teške povrede koje smo pregrmili i na kraju kumstvo za čitav život. Dobar je Spasoje momak i odličan igrač, jedan od najboljih koji su igrali u Leotaru“, kaže Dragiša.

A kakva bi to kumovska priča bila kada ne bi poslušali i drugu stranu kumovske medalje.

„Upoznao nas je rukomet i zbližio. Prošli smo mnogo lijepih trenutaka skupa i to je jedan od ljepših perioda moga života. Bili smo dva puta saigrači u Leotar u dva različita perioda. Prvi od 2004. do 2006. godine kada je rukomet u Trebinju bio na niskim grana u svakom smislu i od 2010. do 2013. kada smo Leotar sa ostalim ljudima iz kluba i saigračima uveli najjaču ligu u BiH i bili članovi te iste lige. Njega je sputala teška povreda da napravi nesto više u igračkoj karijeri, a ja sam nastavio dalje. Ono na sta sam najviše ponosan jeste da je to naše druženje preraslo u kumstvo, jer smo postali kumovi. Znam da je završio svoju igračku karijeru, ali njegovo vrijeme dolazi i tek će imati da kaže u budućnosti u trenerskom poslu na šta se odlučio“, priča nam Pekić koji se i dalje ne predaje.

I dalje rešeta mreže.

Samo ne znam kako će biti, kada udari kum na kuma.

Izvor:hercegsport.com