Fudbal nekad i sad - nekrolog drugu – zbogom dragi Petko
Bogdan Petković Petko FOTO: FK Naprijed
(Priča iz neobjavljene knjige za 70. rođendan Fudbalskog kluba Naprijed)
Piše: Slavko BASARA
Pretpraznično veče u Banjaluci. Tucindan, Bogdan Petković i ja nalazimo se treći ili četvrti put u vezi s razgovorom za knjigu „Naprijed mladosti i ljubavi“, treba da dopunimo neke stvari...
– Slavko moj, sve me pitaj, sve ću ti reći. Ali, molim te za početak da napišeš da se nekadašnja i današnja vremena u fudbalu ne mogu porediti. Sve je prije bilo mnogo drugačije, ljudi su bili bliskiji, drugačije su razmišljali, gledali su opšti prije ličnog interesa. „Naprijed“ je bio porodica, vremenom se sve to izgubilo. Nadam se da će nova uprava sa mladim Vladimirom Rosićem znati da pronađe put i izađe iz svih problema koji pritiskaju klub. Pametan je on i sposoban momak, vjerujem u njega i njegove saradnike, treba im dati podršku – počeo je besjedu Bogdan Petković.
U „Naprijed“ je stigao 1968. godine, prisjetio se tih trenutaka...
– Pošto sam igrao sa drugarima fudbal na ulici, negdje me je zapazio Jasmin Latifić te zadužio Tomu Marića, s kojim sam bio dobar, da me dovede u „Naprijed“. Po kratkom postupku su me registrovali i veoma brzo sam zaigrao. Cijelu karijeru igrao sam u dva kluba, „Naprijedu“ i „Podgrmeču“, u koji me je zvao trener Radoslav Zubanović. „Borac“ je već bio spremio ponudu, ali ja sam se razbolio, dobio upalu pluća, vjerovatno od putovanja, znojav sam otvarao prozor i, umjesto na Gradski stadion, vratio sam se u „Naprijed“. Nakon završetka aktivnog igranja nastavio sam trenerski posao. U tome mi je mnogo pomogao Momčilo Spasojević. Uglavnom djeca su bila moja preokupacija, ali radio sam i sa seniorima. Posebno se sjećam sezone 2000/01. u Područnoj ligi Banjaluka kada smo vodili mrtvu trku sa „Laktašima“ i na kraju ih prestigli u foto-finišu, zbog bolje gol-razlike. Uh, kako je bilo stresno to prvenstvo – prisjetio se popularni Petko.
Fudbal je nekada bio zabava, o novcu niko nije razmišljao, ali je bilo i lijepih dana, kada su isplaćivane posebne premije. Ističe to i Petković:
– Moj otac je imao platu 76.000 dinara, a ja sam dobio premiju 30.000 i nisam smio da odnesem kući toliki novac, jer je to bilo sumnjivo, roditelji odmah pitaju: „Gdje si ukrao taj novac?“ Tražio sam od Rifeta Dervišića, Jasmina Latifića i Duška Ožegovića da idu sa mnom i potvrde roditeljima da sam zaista dobio toliku premiju u „Naprijedu“. Otišli su sa mnom i onda im je moj otac rekao: „Ova država će propasti kad moj sin igrajući zaradi skoro pola moje mjesečne plate za koju se dobro naradim!“ Nažalost, moj otac je bio u pravu. Htio sam samo da slikovito objasnim kako je to nekada bilo.
U „Naprijedu“ su nekada bili istinski entuzijasti, fudbalofili, ugledni ljudi. Pored Latifića, Ožegovića, Dervišića bili su i Esad Tahirović, Đuro Gluvajić, Kemo Samardžić, Mujo Selman, Refik Duraković, Emir Drljačić...
– Kako su oni vodili računa o nama, pazili su nas na svakom koraku. Išli su i u školu da provjeravaju ocjene. Ako je neko slučajno imao slabe, urgirali su, razgovarali sa direktorima škola, nastavnicima i profesorima, pomagali su nam u životnim (ne)prilikama, tretirali nas kao svoju djecu, a po završetku škole zapošljavali, rješavali životne probleme... Zato kažem da smo bili jedna velika porodica. Život je ukrašavalo čovjekoljublje – emotivno je izlagao prošlost trener koga su voljeli, a po struci je bio profesor razredne nastave.
Bogdan Petković Petko rođen je u Banjaluci 13. septembra 1951. godine, a preminuo je u svom rodnom gradu 20. septembra 2026. godine.
Datum i mjesto sahrane biće naknadno objavljeni.
