Povratak Fedala

Iako sam ovaj tekst napisao još prije tri dana, na njegovu objavu sam čekao sa namjerom da prođe nedeljno finale Barcelone ATP 500 kategorije, kako bih uvidio da li su se obistinila moja predviđanja, očekivanja i mišljenja, ( gdje sam dao još jednom šansu sportu da me razuvjeri u mojim sumnjama, ali već ispadanjem Mareja od Tima u polufinalu se dalo razmišljati u pravcu da će Nadal izaći iz Katalonije sa prepoznatljivim ugrizom pehara njemu samo svojstvenim ) sa kojim ćete se susresti kroz sami tekst. Možete se složiti sa mnom ili imati potpuno suprotno viđenje situacije, ali da su u potpunosti argumentovana u to ćete se itekako uvjeriti.

Godina je 2017, ali po dosadašnjim rezultatima sa pravom bih mogao reći da smo možda u nekoj 2007 godini. Australian Open, Indian Vels, i Majami u rukama Rodžera Federera kao i Monte Karlo i Barselona u rukama Rafaela Nadala.

Taman kada smo ih ispratili polako u sportsku penziju i jednog i drugog, gledajući formu njihove igre, koja je iz godine u godinu sve više blijedila, ova dvojica velikana ponovo se probijaju na teniski vrh i grabe najsjajnije pehare na kraju turnirskih sedmica.

Šta se desilo? Kako to da opet „Fedal“ dominiraju svjetskim tenisom?

Umjesto da se nivo takozvanog „atomskog“ tenisa podigne za ljestvicu više, preko svojih nadolazećih, talentovanih pulena kao što su Dominik Tim, Nik Kirgios, Aleksander Zverev ili možda Luka Puj, on se vraća svojim začetnicima, ocu Federeru i majci Nadalu ( ukoliko bi im podijelio uloge roditelja ).

Čak ni prva trojka ATP liste koju čine Endi Marej, Novak Đoković i Stan Vavrinka kao da ne postoje ove godine. A šta se sve događalo tokom „Fedalovog“ zimskog sna?!

Višegodišnja dominacija najvećim dijelom jednog čovjeka, još Srbina Novaka Đokovića koji je ostavio u sjenci takav dvojac ljutih mu rivala, došavši do brojki od 12 grend slem titula, 30 masters titula 1000 serije, što je ujedno i najviše svih vremena ( iza njega je Nadal sa 29). Da ne pominjem 2 i po godine za redom na mjestu broja 1, kao i podatak da je prestigao i Federera i Nadala u međusobnim susretima iako je bio u velikom zaostatku u tom segmentu u odnosu na obojicu itd. itd.

Takođe i Endi Marej i Stan Vavrinka iako dosta oskudniji po rekordnim brojkama u odnosu na Đokovića, dolaze do ličnih najvećih, karijernih dostignuća. Od toga su Britančeve 3 grend slem titule, zlatna medalja na Olimpijskim igrama u Riu, dolazak na prvo mjesto ATP liste preuzevši tako primat najboljeg na svijetu od Novaka Đokovića još krajem 2016 godine. Kao i Švajcarčeve više nego senzacionalne grend slem titule sa Australian Opena, Roland Garosa i US Opena.

Davno je jednom neko rekao, hljeba i igara. Ljudi zasićeni Srbinovom dominacijom očajnički su tražili barem još jedan klasik starog Federera i sve slabašnijeg Nadala.

I upravo ova 2017 godina je uslišila molitve teniskoj publici, dobili su ono što su priželjkivali. Čak 3 „Fedal“ meča u tekućoj sezoni nakon posta njihovih međusobnih duela na nekom od većih turnira sezone koji je trajao pune tri godine. Još od polufinala Australian Opena iz 2014-te. Na svaki pomen potencijalnog finala između Nadala i Federera na AO u januaru ove godine, publika je vrištala prizivajući da se to upravo i desi.  Federerove izjave nakon mečeva na AO 2017 su bile na temu kako su se još prije šest mjeseci dogovarali da igraju on i Rafa prijateljske ili čeriti mečeve, jer se na ozbiljnijim turnirima nisu mogli ni sastati, po prikazanoj formi posljednjih godina, a ipak su i jedan i drugi stigli do tog finala Australian Opena (posljednje „Fedal“ grend slem finale 2011 Roland Garos). Nakon pauze od šest mjeseci zbog povrede koljena, u 35 godini života Federer dolazi do svoje 18 grend slem titule pobijedom nad Nadalom 3:2 u setovima u očekivanom ( projektovanom ) „epskom“ meču i tako uzima još jedan grend slem. I to kao najstariji pobijednik nekog takvog turnira od početka open ere i naj taj način postaje i definitivno najveća legenda tenisa svih vremena. Idealna priča za privođenje kraju jedne jako uspješne karijere. Tome je još samo pridodao dvije masters titule na već pomenutom Indian Velsu i Majamiju. I onda se ponovo marketinška slika Rodžera podiže do enormno visokih granica, praveći nove reklame sa Najkom, ugovarajući humanitarne mečeve u Africi sa Bilom Gejtsom i sve ono što ide uz slavu koju nosi epitet, najvećeg svih vremena.

Da stvar bude zanimljivija sva 3 „Fedal“ meča, odigrana ove sezone, idu u korist Švajcarca, što predstavlja novitet u vezi sa njihovim „head to head“ mečevima. Takav razvoj događaja, da u tri vezana međusobna duela Nadal padne na koljena pred Federerom se u njihovom dugogodišnjem rivalstvu nikada nije dogodila, iako ih je bilo pregršt, 37 ukupno. Još jedan podatak koji nije išao u korist Rodžera prije ovosezonskog Australian Opena je da od 2007 godine i finala Wimbldona, nije pobijedio Rafu u nekom od narednih mečeva na grend slemovima, a sastali su se čak 6 puta i svih šest su išli na konto Nadala.

Iako postoje prioriteti nad prioritetima, pa je Federer prvi dio sezone obilježio  na ekspresan način, ni Rafa nije ostao kratkih rukava u svoj toj priči. A upravo serija turnira 1000 masters serije na zemljanoj podlozi je takođe odličan scenario za sada Rafin comeback ( kambek ). Tako je Nadal još prošle sedmice pokorio po 10 put Kneževinu Monako. Isto to radi kao što smo danas mogli vidjeti, po 10 put u Barseloni, gdje redovno učestvuje kroz čitavu  karijeru iako pripada mastersu 500 serije. Turnir zbog koga sam kao što sam na početku najavio čekao na svoju objavu teksta, nadajući se upravo ovakvom raspletu situacije, da Nadal izađe kao pobjednik. I nije to mogao biti Marej u finalu, kao što ni Federer zajedno sa Rafom nije odigrao niti jedan meč sa prvom dvojicom na rang listi ATP-a, Đokovićem i Endijem, u toku dosadašnjeg dijela sezone ( u kojoj su se upravo i desila pomenuta osvajanja obojice ). Malo čudno?! Svaki turnir kao da su se protivnici sklanjali pred furioznim naletom Rodžera i Rafe, jedino nismo bili uskraćeni kao što već rekoh tih Fedal mečeva, mada to je ono čega smo bili željni, sve ove godine dominacije Novaka, Endija ili Stana , zar ne?!

Kao logičan nastavak ovakve sage, koliko više puta pomenutih imena ove dvojice velikaša, se nameće sledeći veliki grend slem turnir, a to je Roland Garos. Zamislite, i tu će Rafa tražiti svoju nestvarnu 10 titulu ( što niko nikada nije uradio, čak sa 9 sadašnjih, Nadal drži rekord sa najvećim brojem osvojenih titula jednog grend slema ). Da li postoji ljepši poklon za 31. rođendan „el matadora“, koji tradicionalno pada sredinom Pariškog slema.  I opet, još jedna činjenica koja mi daje za pravo da razmišljam u ovom pravcu je i najava još prije početka zemljane turneje, od strane Federera da neće učestvovati na Roland Garosu. Pa zašto da smeta na putu ispisivanja istorije Španca koji će nakon Roland Garosa biti definitivno upisan zlatnim slovima kao jedini i neprikosnoveni „kralj šljake“.

Zbog čega nam se dešava ovakva 2017-a do sada? Potrebno je bilo dokazati nenadmašnost velikog „Fedal“ rivalstva, kao i njihova pojedinačna dostignuća koja ih sada odvajaju definitivno od bilo kakve konkurencije na listi najslavnijih i vječnih teniskih magova svih vremena. Upravo zbog toga jer je postojala bojazan od napada Đokovića na Rafine pa i Federerove nedostižne rekorde, kao i to da jedna takva bajka zvana „Fedal“ i sve ono što je učinila za svjetski tenis, je padala polako u zaborav posljednjih godina, a da se nismo ni dostojno oprostili od takve dvojice giganata tenisa i sporta uopšte.

Koliko god mi strastveni zaljubljenici u sport generalno, pokušavali da se otrgnemo od prljavih misli teorija zavjere i potencijalnog namještanja svjetske scene sporta, ovde se argumenti i odgovori isuviše očigledno nameću, htjeli mi to vidjeti ili ne. Da li postoji neki majstor lutkarstva koji figure naših sportskih idola pomjera u smjeru koji mu najviše odgovara u datom momentu. Ja se iskreno nadam da je to ipak uređenje jednog jedinog nam Gospodara svijeta, a ne namjera određenih ljudi koji pokušavaju da se igraju bogova u svim sferama ovozemaljskog života pa tako i ovog sportskog.