Zlatan Crnalić (lijevo) FOTO: lična arhiva

Otišao je još jedan heroj. Napustio životnu scenu tiho, onako kao što je i živio na njoj. Sa ožiljcima koji teško zarastaju, gotovo su uvijek žive rane...

Zlatan Zlaja Crnalić je uzletio u 61. godini, tamo gore, iznad, odakle se sve najbolje vidi... Oblaci su ostali ispod, anđelske odaje su njegovo novo nastanjene!

Kada se osvrtao iza sebe, dok je letio sa „čeličnom pticom“, vidio je ono što poznaje, odakle je došao. Otišao je u nepoznato, tamo gdje je život vječni. Jer to je svojim djelima, ovozemaljskim gostovanjem i koračanjem puta muke i patnje spoznao, još dok je davno, tamo devedesetih godina minulog vijeka stavio svoj život kao zalog za ubjeđenje koje je duboko nosio u svojoj duši.

Rijetki su heroji kao što je bilo Zlaja...

Ustvari on nije bio običan heroj, nego profil i šablon po kojem bi ljudi u budućnosti trebalo da žive i traju. Da sačuvaju čovječanstvo od najezde instant idola. Ranjiv, a hrabar, čvrst, a emotivan, uspravan, a uzdrman, s dušom, posustalog srca, optimista, među pesimistima... Čovjek sa osmijehom koji nije bio lažan, ali jeste odvažan!!!

Imao je i razlog da sve to bude, jer on, Zlaja, od korjena Crnalića nije birao put kojim će da korača već mu je Onaj, kod koga se preselio dao onoliki teret koliki je mogao da iznese... Junački na grudima, i plećima neustrašivosti...

Nisam aerofobičan, ali plašim se visine... Samo jednom sam letio avionom, za Antaliju, nije mi bilo svejedno...

Kako se osjećao Zlatan Crnalić kada je digao svoj avion protiv višestruko nadmoćnijeg, jačeg i protivnika koji ne prašta?! Tada, devedesetih godina prošlog vijeka, uzletio je na svoje slobodarsko nebo ispod herojske Kozare, da pokaže da svaka ptica ima svoje podneblje i ušao, direktno, u nezaboravnost. Branio je čestitost, ljudskost, pravo na život, pisao opstanak naroda koji je se nikada predao nije, ma kakva sila ga proganjala! Dopisao je spisak heroja svojim imenom i prezimenom.

Odlikovanja koja je dobio su zaslužna, ali ona ne mjere ono što je u nagnječenoj duši nosio naš heroj, prijedorski sin, čovjek kojeg je pozvao Onaj gore, da bude Njegov čuvar i svjedok.

Ništa nije slučajno, bar je tako zapisano u svetim knjigama koje heroje inaugurišu u besmrtnike, bezmalo svece. Zlatan Crnalić jeste zaslužio oreol, po svemu.

Zlatanu je otkinut veliki dio duše 20. maja 2012. godine kada je poginuo njegov sin Alen, u „Cesni“ na aerodromu u Zalužanima. U 24. godini. Još četiri života su tada ugašena: Nemanje Goronje (32), Stefana Karanovića (23), Nikole Stevića (19) i Srđana Kosića (18).

Nije se predao, vjerovao je i ta vjera ga je tjerala dalje. Znao je da mora da nastavi zbog svoje kćerke Sare (udata Savić), supruge Tanje, čiji je oslonac bio sve do sudnjeg dana. Sada su njih dvije, ponosne u jauku za svojim herojem, čovjekom koji je obogatio njihov život. Ali moraju da nastave dalje, same...

Lik i djelo pukovnika Zlatana Crnalića treba da lebdi nad prijedorskim nebom koje su oslobađali, davnih godina Rudi Čajavec i Franjo Kluz, uz ime nezaboravnog Milana Tepića.

Ne brini Zlatane Crnaliću, nove generacije koje su odrasle uz tebe, na Urijama i Zalužanima, zadužio si za Svetinju i izdao si im zadatak, kao pretpostavljeni. Da čuvaju slobodarsko nebo kojim danas tvoja duša plovi, i nadgleda, da li smo dostojni da ti se, uopšte, obraćamo ovako bezobzirni i samoljubivi!?

Ušao si u vod bronzane straže, koja je nepobjediva!!!

Čuvari se ne prave, oni se rađaju.

Neka ti je vjrčna slava i hvala, hrabri naš Orlu sa slobodarskog neba između Grmeča i Kozare...

I laka ti crna zemlja krajiška, oprosti nam...

Slavko BASARA, novinar Sportskog žurnala

Sveci uvijek uzlete na nebo.