Kako je moguće da Veselin Klimović, čovjek koji je živio i disao za Leotar, koji je branio gol u najtežim vremenima i bio stub kluba dok su drugi odustajali, nije dobio povelju grada? Legenda koja je odigrala najviše utakmica u istoriji Leotara, trener koji je tiho i predano oblikovao generacije, čovjek koji nikada ništa nije tražio — ali je klubu i gradu dao sve.

Pola vijeka vjernosti. Pola vijeka između stativa, na treninzima, uz teren. Tu kad je bilo najljepše. Tu i kad je bilo najteže. U pobjedama, u porazima, u zaboravu. Klimović nikada nije napustio Leotar. A danas ….

Dok se druge legende, poput Veselina Zrilića — s punim pravom — slave i nagrađuju, Veselin Klimović ostaje neprimijećen. Kao da njegove godine, njegova tišina i njegova borba nisu bile dovoljno blistave za reflektore priznanja. To nije samo previd — to je poruka. I to bolna.

Postavlja se pitanje na koje se, možda, ne mora dati ni odgovor: ko je predlagao? Možda to i nije najvažnije. Ono što jeste — to je osjećaj gubitka, osjećaj da su neki ljudi, bez obzira na sve što su dali, ostali nedovoljno vrijedni zahvalnosti.

Zar je moguće da u stogodišnjici kluba zaboravimo baš onoga koji je tu bio cijeli jedan ljudski vijek? Zar zahvalnost ima rok trajanja?

Veselin Klimović nije samo bivši golman. On je čuvar uspomena, simbol vjernosti, čovjek koji je Leotar nosio u srcu kada su drugi samo prolazili. Njegovo ime zaslužuje da se izgovara s poštovanjem. Njegova ruka zaslužuje povelju, a njegovo lice – da bude upamćeno kao jedno od najčasnijih u istoriji sporta ovog grada.

Jer ako ne znamo da cijenimo svoje junake dok su među nama, kakvu budućnost možemo očekivati?

Piše: Ratomir Mijanović