Jovana Milaković. Ime koje se u Trebinju izgovara sa toplinom, kao ime nekoga svoga. Od dana kada je 2018. stigla iz svog rodnog Šamca, sa obale Save na obalu Trebišnjice, kao da je donijela nešto svježeg vazduha, nešto čisto, iskreno i dobro. Tiho je ušla u grad, ali je u njemu ostavila trag koji se ne briše.

U dresu Leotara 03, nije samo igrala. Živjela je svaku utakmicu. Borila se za svaku pobjedu, svaki poen, za svaku loptu, za svaki osmijeh svojih saigračica. Ta krhka, tiha, nježna i lijepa djevojka igra kao da u sebi nosi tri srca. Jedno za klub, jedno za grad i jedno za ljude koji je vole.

Završila je Fakultet za proizvodnju i menadžment. Danas je nezaposlena, ali nikada bez snage, bez nade, bez vjere. Svakog dana je na treningu, skromna, nasmijana, posvećena. I kada vozi taksi ulicama Trebinja, ona to radi s ponosom, kao neko ko zna da vrijednost čovjeka nije u onome što ima, već u onome što jeste. Trebinje je zavoljelo Jovanu, jer je u njoj prepoznalo ono najbolje u sebi. Toplinu, dobrotu, poštenje, rad i ljubav prema onome što radiš, ma šta to bilo. J

ovana je mladost koja ne odustaje, znanje koje ne traži pohvale, ljepota koja ne glumi, nego zrači. Ona je dokaz da se veliko srce vidi i kada ćuti. I zato, kad god je vidimo, na terenu, u gradu, u taksiju, treba da znamo da prolazi jedna od onih koje Trebinje treba.

JOVANA MILAKOVIĆ — ponos koji ima lice, osmijeh i srce koje kuca za sve nas.