Armija klinaca kojima je u sportskim mislima  centrealno mjesto rezervisano za fudbal, uvijek je bila brojnija od armije klinaca kojima je u fokusu neki drugi sport. Bilo je tako, tako je sada, a vjerovatno će tako i  u budućnosti biti.  Neću o sadašnjosti, a ni o budućnosti, nego ću se vratiti malo u prošlost.

Među armijom prnjavorskih klinaca krajem 70-ih godina, kojima je fudbal značio sve, bio je i Siniša Peulić. Kroz školu fudbala Ljubića iz Prnjavora prošle su stotine igrača, od kojih su neki ostavili zapažene tragove na fudbalskoj mapi ovih prostora, među njima je i Siniša Peulić. Njegov fudbalski a i životni put teško je porediti, sa fudbalskim i životnim putevima drugih, jer je otišao, kada je išao uzlaznom putanjom. Išao, i vinuo se u visine, gdje se nalazi i danas. Peulić je svoju fudbalsku priču počeo pisati u rodnom Prnjavoru, u Ljubiću. Kako je stasavao kroz omalidnske selekcije, tako je jbilo sve više onih, koji su bijeli ubijeđeni da je pred njim blistava fudbalska karaijera.

Čovjek koji je imao najbolji uvid u mogućnosti nove nade prnjavorskog fudbala bio je njegov tadašnji trener Petar Ignjatić, koji ga je iz juniora prekomanodvao u seniorski tim Ljubića. Ovako talentovanog igrača teško je bilo dugo zadržati u Prnjavoru. Brzina, hitrina, lagan korak, mekan centaršut, ubojita ljevica, pred Sinišina vrata doveli su predstavnike brojnih klubova koji su ga željeli vidjeti u svojim redovima. Svoju misiju u Prnjavoru zavrašava nakon tri seniorske sezone. Iz reda onih koji su ga željeli iskočio je prijedorski Rudar, koji je bio sljedeća usputna stanica Prnjavorčanina. U Prijedoru nastavlja igrati po notama iz Prnjavora, a krug onih koji ga žele vidjeti u svom dresu se širi. Ne odlazi još uvijek daleko, Prijedor mijenja za Banjaluku, iz Rudara odlazi u Borac. A onda iz Borca kreće put Kule, ne sluteći da će mu to biti i posljdnja fudbalska stanica, iako nije trebala biti.

U trenutku dolaska u Kulu, Hajduk je igrao Prvu B ligu Jugoslavije, uklopio se u sistem, a za kratko vrijeme postaje miljenik navijača i udarna igla Hajduka, sa kojim je uspio izboriti palsman u Prvu A ligu. Usljedili su okršaji sa velikanima, među kojima se izdvajaju oni beogradski, Crvena Zvezda i Partizan. Uživao je Siniša u fudbalu, laganim korakom njegova šetnja protivničkim odbranama mamila je uzdahe, njegovi golovi dovodili su do usijanja dlanove publike.

Fudbalska bajka plavokosog momka iz Prnjavora trajala je do dana, koji je trebao biti samo još jedan u nizu dana u kojem će se družiti sa loptom,  ali nije bilo tako. Ispostavilo se da se po jutru taj dan neće poznati, jer je Siniša krenuo na trening, a sa treninga je odveden u pakao rata koji je bjesnio Bosnom i Hercegovinom, na kojem je nekoliko dana kasnije izgubio život.

Rat je prekinuo fudbalsku priču čovjeka, koji je tek trebao da pali i žari fudbalskim terenima. Ostalo je vječno pitanje, koja bi bila sljedeća fudbalska stanica, na kojoj bi se zaustavio, jer igre u Hajduku su ga dovele na prag nekog većeg kluba. Nažalost i fudbalska i životna priča je prekinuta, i to u momentima kada su trebale biti ispisane najbolje fudbalske riječi i rečenice.. Kad je bio u usponu, vinuo se Siniša u visine, odakle nas i danas gleda.

U njegovom rodnom Prnjavoru sjećanja na Sinišu i dalje živi, od prošle godine njegovim imenom je nazvan stadion u Prnjavoru, a u znak sjećanja na ovog fudbalera igra se i omaldinski turnir. Fudbalska bajka Siniše Peulića i dalje se piše, istina na neki drugi način, ali sa njim među nama....