FK Leotar / Vaso Ljubenko

Ponovo su kolone navijača kretale ka stadionu.
Ulice Trebinja odzvanjale su od koraka i užurbanosti, baš kao nekada. Ponovo su očevi vodili djecu za ruke, pričajući im priče o nekim ranijim pobjedama i junacima u plavom dresu. Još jednom, nakon dugog niza godina, tražilo se mjesto više na tribinama. Grad je bio u pokretu, u jednom ritmu, u jednom dahu  jer u modi je ponovo bio Leotar.
Police su zasjale u posebnom sjaju. Više od tri hiljade ljudi stvorilo je ambijent kakav se pamti. Sve je podsjećalo na neka slavna vremena.

Pune Police / Vaso Ljubenko

Na terenu borba. Leotar je napadao, promašivao, lomio, ali fudbal zna da bude surov. Slavija je izdržala nalete i onda, u 27. minutu, preko Arbinje povela. Na tribinama je na trenutak zavladao muk, ali samo na trenutak  jer publika nije prestajala da nosi svoj tim, sve do posljednjih sekundi.
I baš tada, kada su mnogi već klonuli, kada su sat i sudija najavljivali kraj, pojavio se Miloš Aćimović. Lopta je završila u mreži, a Police su eksplodirale. Zagrljaji, suze, osmijesi, pjesma  sve se izlilo u jedan trenutak radosti, trenutak pravde. Nije to bila pobjeda, ali je vrijedila kao pobjeda.

Nismo pobijedili – i nije bilo važno.
Važno je bilo vidjeti Trebinje na okupu, vidjeti stare asove,  očeve i sinove, braću i prijatelje, djecu.... kako slave fudbal i život. Važno je bilo osjetiti da Leotar ponovo diše, da se vraća tamo gdje pripada  u srce svog grada.

FK Slavija / Vaso Ljubenko

Slavija je odnijela bod, ali Leotar je dobio nešto mnogo veće. Dobio je povratak publike, povratak vjere, povratak identiteta. A to je, u fudbalu i životu, najveća pobjeda.
Priča o povratku, o ljubavi i o onome što nikada nije nestalo.
Jeste prestalo ali nije nestalo.
Jer Leotar je ponovo naš.

Autor: Ratomir Mijanović